Profesorske priče: Tek dobio posao u školi pa s domarom završio na klanju svinja
Kad bi svaki učitelj, nastavnik ili profesor zapisivao doživljaje u svojoj karijeri, skupila bi se pozamašna zbirka humorističnih priča. Darijo Marković jedan je od profesora koji je odlučio nekoliko svojih situacija prepričati te podijeliti s nama. Ovog puta pročitajte što je profesor doživio sa školskim domarom Brankom te otkrijte zašto mu se taj zaposlenik posebno urezao u pamćenje.
theteacuppiggy.tumblr.com
Nakon što je profesor Darijo Marković s nama podijelio svoju priču o baki jednog učenika koja je ispred škole zelenim traktorom pregazila psa, odlučio je zapisati još jedan doživljaj otkako se zaposlio u školi. Nakon strašne bake, Marković nam je otkrio po čemu najviše pamti školskog domara te kako se spletom okolnosti s njim našao na kolinju.
Priču prenosimo u cijelosti:
‘Jeka bijelih klompa’
Škola u kojoj se osjećate kao doma obično ima dobrog domara. Ali nijedna nema domara kakvog ima moja škola. I to je živa istina! Branko, taj neuništiv, odlučan, mudar, suh i koštunjav šezdesetogodišnjak klintistvudskog pogleda, a po svemu sudeći i vokabulara, bio je za mene pojava bez premca i sve osim običnog školskog domara.
Još nisam pravo razabrao zašto smo ga zvali “Dugi” – tog bljedolikog maderfakera osrednjeg rasta. Njegova kontrolirana hladnoća znala je usred ljeta zamagliti zbornička stakla, a isprepadani pripravnici, posebno mi “dotepenci” s juga, skamenili bismo se dok bi on popravljao printer ili kopirku koju su neki od nas “windfakera”, rekao bi veliki Clint, po deseti put razjebali. Unatoč svim našim naporima Branko je naše razvaline umio vratiti u prvobitno stanje, a da se pritom pošteno i ne oznoji.
Ipak ispod tog ahilejevskog oklopa nazirala se blaga ćud “vudrenog” seljaka. Kužio se u hardwer, softwer i šatro engleski jednako kao i u kotlovnicu, tajne zidarskog zanata, konjsku zapregu i plug bake Bare. -Šlus! – odsjekao bi “prigorski Eastwood” nakon posla. Nekoliko papira s male oglasne ploče poskočilo bi uvis kad bi on povukao vrata za sobom i spustio se niz stepenice, a bijelo-crvena limenka Prve pomoći zaljuljala bi se na polici.
Život u zbornicu obično se vrati nakon jeke koju su školskim uskim hodnicima prenosile Brankove bijele drvene klompe. One su puls naše male oaze mira, motor naše A i B smjene, utjelovljenje sigurnosti kakvu je Wyatt Earp pružao stanovnicima Tombstonea nakon obračuna kod O. K. Corrala, po njima si mogao “narihtati vuricu” jer su se pravilno izmjenjivale lijeva i desna. Da je Ennio Moricone kojim slučajem upoznao Branka prije Clinta Eastwooda, “Dobar, loš, zao” imao bi isti zvučni pečat, jednako ubojit, jednako dobar i vječan.
Nitko se ne divi svom domaru više od mene. A pogotov nakon jedne bijele i duge zime. Jednog petka nakon posla, krenem ti ja, “dotepenski dalmoš”, “prečacem” koji to nije bio prema Mariji Bistrici po onim neugaženim bijelim smetovima da se nauživam prirode Gospodnje misleći da su polovne zimske gume dorasle takvoj budalaštini. Jer ako su ljetne gume dovoljne zimi u Dalmaciji, onda su valjda zimi u Prigorju dovoljne polovne zimske.
Kakava idiotluk! Zapeo na prvom usponu razvikanog prečaca. Znao sam da ne smijem vjerovati Stjepanu iz 7.b. koji me uvjeravao da se tuda bez problema može do Bistrice. Vjerojatno je to bila osveta za jedinice koje sam mu biberio u imenik prethodna dva tjedna prije Božića.
Šta ću, nema mi druge nego izići iz auta da vidim šta se može učiniti. Nadaleko nigdje nikoga osim jednog skijaša uvrh uspona koji se u punoj skijaškoj opremi spuštao prema meni. Neprepoznatljiv do krajnosti skijaš se spustio i pokazao svoje lice. Clint Eastwood glavom i bradom! Ali nije bio u klompama! Noge su mi malo klecnule na onom snijegu, no ostao sam stajati. Ipak je to bio ON! Besprijekorno je upravljao velikim skijama koje su meni uvijek bile noćna mora! Moje divljenje prema njemu poprimalo je sve više totemska obilježja.
Samo me odmjerio ispod gustih obrva, krenuo pored mene nizbrdo i dobacio: – Hmmm… dotepenec! Pojdi sa mnom u selo… susedov traktor… da te ispeljamo na čisto. – uspio sam povezati njegove kratke rečenice u jednu. Gazim ja šutke pored svog domara do prve kuće iza zavoja i ravno u dvorišće njegovog kuma. Kad tamo u dvorišću na ugaženom snijegu pod velikim orahom imao si što vidjeti. Clintov vjenčani kum sam samcat pokušavao je, prije omraženih EU-propisa o humanom klanju svinja, zaklati manju podivljalu svinju jer su mu sutradan u goste stizali ratni drugovi s bojišnice u Slavoniji.
Tek što smo ušli na njegov posjed, poviče prema nama: – Primite ga, ne da se! – Nisam se ni snašao, a Clint me povuče za rukav, baci skijaške štapove ustranu i povuče na zemlju tik do odojka. Nisam vjerovao svojim očima ni ušima da ću par mjeseci nakon zaposlenja pomagati u klanju nečije svinje. Horor! Tada se u meni probudio urođeni nagon za preživljavanjem pa sam nekako dohvatio stražnje noge kreštavog odojka dok mu je kauboj koljenima stao na rebra.
– Natoči našem včitelju još, Vesna! – odjekivalo je nešto kasnije u toploj kumovoj hiži. Naravno da nismo tek tako mogli otići iz njegove časne konobe. S Eastwoodom i njegovim kumom kušao sam najbolje prigorsko vino i domaće specijalitete, a kuma Vesna brinula se da nam ništa ne fali.
Nejasno se sjećam kako me potom Clint izvukao iz snijega, kako se kumov nećak Stjepan kojemu sam par tjedana biberio jedinice zadovoljno cerio pored mog automobila u snijegu, ali se dobro sjećam prigorskog gostoprimstva i neustrašivog Clinta Eastwooda, tog bijelog vrača u klompama.
