Evo nekoliko misli iz razgovora s G.Š.
Koji je razlog suicida kod mladih ljudi? Najčešći uzrok suicida kod mladih ljudi je svima nam poznati prekid veze s prvom velikom ljubavi. Osjećaj razočaranja, tuge i boli koju ljudi osjećaju teško je opisati riječima. Doživljeno razočaranje i rušenje našeg svijeta, vizije idealne ljubavi izaziva u nama teški osjećaj razočaranosti i depresije koja rezultira niskim samopoštovanjem.
Osjećaji koji se rađaju u nama potiču nas da okolinu vidimo crnom, da ne vidimo svjetlo na kraju tunela i imamo neprestani osjećaj propadanja u tamu. Tama nas okružuje i stišće naše srce, naše misli postaju teške i jedini izlaz vidimo u činu samoozljeđivanja s ciljem da izvršimo suicid. Teško je na papir staviti težinu tih osjećaja i misli i svatko tko je imao veliku ljubav koju je iskreno volio u djetinjstvu, zna o čemu pišem. Osoba u depresiji ne razmišlja na način: ”Nikome neću nedostajati. ”
Takve misli dolaze na kraju kad već ionako odlučimo posegnuti ruku na svoj život koji nam je netko drugi podario, osoba tek na kraju tješi svoje crne misli tim riječima. Na početku doživljenog prekida ne vidimo ništa pozitivno, sve stvari koje se dešavaju oko nas kao da su okrenute protiv nas, sve što radimo ne uspijeva nam, sve što započnemo bivamo spriječeni da završimo, ali to ne zato što ne želimo već zato što nemamo snage i vjere u sebe. Neprestano se pitamo: ” Zašto baš meni? Što sam ja skrivio?” Problemu prilazimo individualno i mislimo da je sve protiv nas.
Tuga koju osjećamo neopisiva je. Osjećamo kako nam srce plače i osjećamo bol. Suze padaju niz naših obraza i suze natopljuju naše oči, a nema nikoga u blizini tko to razumije, nikoga da obriše te suze i makne teret s našeg srca. Počinjemo razmišljati kako ništa nema smisla i da ono što radimo ne vrijedi ništa. Razmišljamo, plačemo, tugujemo, povlačimo se u sebe i opet razmišljamo, ali sada više ne na glas, već u tišini. Ostajemo sami s našim mislima, ne spavamo, ne sanjamo. Kako vrijeme prolazi, ne nalazimo rješenje, a san ne pokriva naše oči. Od umora, iscrpljenog srca i suza koje više ne teku, razmišljamo o smrti, o tome da nas više nema. Iz početka se bojimo naših misli, ali s vremenom te misli postaju dio nas, jedemo s tim, sanjamo o tome.
Kako vrijeme prolazi, smrt nas mami u svoje ralje, nalazimo razloge zašto izvršiti suicid, više se ne bojimo smrti već ona postaje naš najbolji prijatelj, suputnik kroz život. Bavimo se mislima da naš život nema smisla, da iza sebe ne ostavljamo ništa, da više nikada nećemo osjetiti ljubav koja će ispuniti naše srce i zacijeliti ožiljke nastale u našim mislima. Tuga koju osjećamo i gubitak koji nas pritišće, daju nam snage, daju nam volju da odlučimo ići u krajnost. Na kraju naše misli i odluku tješimo mislima da nikome nećemo nedostajati i da nitko neće primjetiti naš odlazak. Neki skupe hrabrost i adrenalin nas ponese i izvršimo čin, ali ipak većina počinje skretati misli i boriti se. Odlučuju se za borbu. Koliko god borba bila teška, potražimo pomoć, ima ljudi koji nam žele dobro i nije cijeli svijet protiv nas. Veličina i snaga ne pokazuju se ako sebi oduzmemo život, već pokazujemo svoju veličinu kroz borbu.
Znam da ljudi ne žele gledati sretne ljude i slušati njihove sretne vijesti, ne vesele se tuđoj pobjedi jer nema ništa zanimljivo u tome, baš zato, u inat drugima, treba se dignuti i krenuti u borbu, u toj borbi jest čar života i riječima jednog velikog Irca: ”Veliki su veliki jer vi klečite.” Zato digni glavu i kreni u borbu. Na kraju dana ipak nije sve tako crno i ako svojim iskustvom i doživljajem bliskosti sa smrću pomognemo nekoj drugoj tužnoj duši, vidimo da ipak cijeli svijet diše za nas i da smo mi dio prirode koja je lijepa. Zato digni se, bori se, dokazuj se pobjedama. Da ti kažem nešto što već znaš; svijet nije mjesto puno sunca i duginih boja, to je vrlo zlobno mjesto.
Nije bitno koliko si jak, prebit će te dok ne padneš na koljena i držati te na koljenima ako to dopustiš. Nitko te neće udariti tolikom žestinom kao život. Ali nije bitno koliko puta si udaren, već koliko udaraca možeš primiti i kretati se naprijed, tako to rade pobjednici. Ali kako život ide dalje, prestaješ biti ti, ljudi upiru prstom u tebe i govore ti da ne vrijediš, crne misli te ispunjuju i kad stvari krenu nizbrdo, tražiš nekoga da ga okriviš. Ali tko su ti ljudi koji upiru prstom u tebe, tko su oni da ti govore koliko vrijediš? Zašto dopustiti crnim mislima da ispune tvoj um i srce? Kukavice popuštaju, ali ti nisi kukavica, digneš se i boriš, nasmiješ se u lice tim zlobnim jezicima… Digneš se i kreneš dalje u borbu, jer život je borba…
