Sindikalistica: Od nastavnika se zahtijeva da dodatno rade, a to im nitko ne želi platiti!
Ana Tuškan, glavna tajnica Sindikata hrvatskih učitelja, ispičala nam je koji su sve problemi s kojima se prosvjetni radnici trenutno suočavaju. Upozorava kako oni koji bi trebali biti najzaštićeniji, ne samo da su trenutno u neizvjesnosti, već nemaju pravo na rad. Također, napominje i da epidemiološke mjere dovode do dodatnog, ali neplaćenog, rada učitelja i nastavnika. Budući da im se svakodnevno javlja veliki broj razočaranih učitelja, kaže kako su u Sindikatu ovih dana preopterećeni poslom.
Ana Tuškan na prošlogodišnjem provjedu učitelja | foto: srednja.hr
– Ne, spremačica nema dovoljno i zahtjevi se ne odobravaju sukladno stvarnim potrebama na terenu, ističe Ana Tuškan.
S glavnom tajnicom Sindikata hrvatskih učitelja razgovarali smo o aktualnim problemima u obrazovnom sustavu. Tuškan je odmah na početku istaknula kako su nakon gostovanja ministra Fuchsa u RTL Direktu dobili gomilu mailova kako u mnogim školama još uvijek čekaju odobrenja za zapošljavanje pomoćno-tehničkog osoblja te ‘da spremačice padaju s nogu od posla te da se nikakvi pomaci u zapošljavanju ne događaju’.
– Naime, do dana današnjeg Sindikat hrvatskih učitelja zaprimio je mnoštvo zamolbi osnovnih škola iz svih dijelova Republike Hrvatske u kojima nas iste mole za pomoć u rješavanju problema vezano za uskratu suglasnosti odnosno nerješavanje mnoštva zamolbi od strane Ministarstva znanosti i obrazovanja za popunom upražnjenih radnih mjesta pomoćno-tehničkog osoblja, iako je mogućnost dodatnog zapošljavanja dana obaviješću MZO-a iz kolovoza ove godine. Tako mnogi još uvijek čekaju odobrenja koja nikako da stignu, kaže Tuškan.
Skoro svaka druga spremačica je preopterećena
Podsjeća kako je SHU, u sklopu projekta Jačanje bipartitnog socijalnog dijaloga u sektoru osnovnog obrazovanja, proveo znanstveno ispitivanje o kvaliteti radnih odnosa i kvaliteti sustava osnovnog obrazovanja na reprezentativnom uzorku. Na upit o radnom opterećenju spremačica tada su dobili odgovor da ih čak 48,4% čisti više od 750 m2 unutrašnjeg prostora škole.
– Radi se o zabrinjavajućem podatku koji govori o čitavom nizu problema s kojim se ti zaposlenici suočavaju, a koji se sustavno zanemaruju i umanjuju. Zbog takvih uvjeta, ugrožava se zdravlje zaposlenika te je isto u uzročno-posljedičnoj vezi s mnogim bolestima koje se kod njih javljaju, a uvjeti u mnogim školama ne zadovoljavaju osnovne higijensko sanitarne zahtjeve. Samim Državnom pedagoškim standardom osnovnoškolskog sustava odgoja i obrazovanja koji je donio Hrvatski Sabor utvrđeni su minimalni infrastrukturni, financijski i kadrovski uvjeti za ostvarivanje i razvoj djelatnosti i podjednaki uvjeti za ujednačeni razvoj osnovnog školstva na čitavom području Republike Hrvatske, kaže Tuškan.
DPS propisuje da prema koeficijentu izvodljivosti Standarda škola treba zaposliti potrebne pomoćno-tehničke radnike do kraja 2017. godine.
– Naravno da to nije ispunjeno pa tako niti uvjeti iz samog Pravilnika koje je donio MZO. Dakle, nepostupanjem, MZO krši vlastite akte te time dovodi u opasnost zdravlje učenika i zaposlenika. I ne, rješenje nije samo izmjena postojećih akata, već i ispunjavanje uvjeta iz onih postojećih. Ujedno nedostaje i administrativnog osoblja koje se svakodnevno mora snalaziti u moru propisa, njihovih izmjena i dopuna, nabavama, EU projektima, zaštiti podataka, roditeljima, učenicima i zaposlenicima, programima riznice, COP – plaće i dr., javnim nabavama, natječajima, knjiženjem, kontiranjem, obavljanjem poslova službe za informiranje, zaštitu osobnih podataka, a ujedno su „tumači” propisa te primjenjivači svakodnevnih novih zadataka u smislu ‘administrativnih mudrosti’. Također, u javnosti vlada pogrešna percepcija o opsegu posla, odgovornosti i obvezama zaposlenika. Nedostaje informatičara, drugih profesora i stručnih suradnika, čija je uloga u vrijeme pandemije COVID-a sve potrebnija, upozorava Tuškan.
‘Učitelje svi kritiziraju, a rijetko tko gleda rezultate’
Učitelji su, nastavlja, ujedno izloženi kontinuiranim kritikama javnosti, ‘bez da se priča o tome koliko dobre rezultate naši učenici ostvaruju na međunarodnim natjecanjima, bez obzira na loše uvjete u kojima se radi te se konstantno čuju uvrede o zaposlenicima u školama kao neradnicima i uhljebima, o netočnoj percepciji tri mjeseca godišnjeg odmora pa sve do činjenice da se svatko poziva da zna bolje raditi taj posao od onih koji su se za njega školovati te o činjenici da u školama radi najveći postotak visokoobrazovanih od svih zaposlenika u javnim službama’.
– No o tome, kao i o činjenici da posla ima preko glave, da se posao ne može stići obavljati u zadanom radnom vremenu, da dolazi do psihičkog sagorijevanja, da se posao učitelja preko noći promijenio i od neposredne komunikacije s učenicima prelazi se na on line modele koji zahtijevaju potpuno drugačiji pristup, veće pripreme, drugačiji vid komunikacije i vrednovanja, do toga da svako malo zbog širenja pandemije završavate u samoizolaciji (a da ne pričamo o učiteljima koji rade na više škola) te da neki učenici i zaposlenici nemaju uvjete za rad od kuće i miran kutak, a da se takav rad i vlastita sredstva rada uopće ne plaćaju, malo ljudi uopće ima želju želi raditi pod takvim uvjetima te sve ovisi o entuzijazmu pojedinaca. Dakle, taj je rad poziv, a ne posao, i zato hvala svima koji svakodnevno daju svoj trud za rad u gotovo nemogućim uvjetima te svojom kreativnošću i stavljanjem vlastitih problema na stranu kako bi učenicima pružili osmjeh, obrazuju i odgajaju mlade te ih pripremaju za svijet odraslih. Ti su problemi postojali i prije, a ovom su krizom još više isplivali na površinu. Sada, kada su viši higijensko sanitarni standardi nužni, mnoge ih škole nemaju, iako se uporno želi predstaviti da je sve u redu. E pa s terena nam dolaze informacije…ne, nije sve u redu!, naglašava sindikalna tajnica i pravnica.
Provođenje on line nastave za vrijeme samoizolacije
Tuškan upozorava i kako još uvijek nemaju odgovore na pitanje zašto MZO ne želi platiti prekovremeni rad zaposlenika koji obavljaju neposredni odgojno-obrazovni rad s učenicima dok njihov profesor isto tako radi online za vrijeme samoizolacije.
– S terena smo dobili mnoge upite nastavno na gornji odgovor MZO-a jer zaposlenici koji rade s učenicima uživo nemaju pravo na plaćanje tog rada, iako takav rad nesporno predstavlja prekovremeni rad, ukoliko se radi o radu iznad propisanih zaduženja, što je većinom i slučaj. Ukoliko želimo spriječiti iseljavanje, nezadovoljstvo i nepovjerenje u sustav, tada treba otvoreno govoriti o problemima, prihvatiti da oni postoje i krenuti hitno u njihovo rješavanje. Predstavnici MZO-a izjasnili su se da će, o svemu gore navedenome, izdati upute, no iste još uvijek nisu dane. Također, problem su takozvana dežurstva (u kojima zaposlenici moraju biti zaštitari, pratitelji i provoditelji sankcija koje nigdje nisu propisane). I dok zaposlenici psihički sagorijevaju, rade od o do 24 bez kvalitetnih uvjeta, plaćanja sredstva rada od kuće, bez pojačane zdravstvene zaštite koju bi im nužno trebalo pružiti jer su kontinuirano u kontaktu s većim broj učenika koji se izvan škole miješaju, bez jasnih uputa i odgovora na mnogobrojne upite koji čekaju na odgovore, o svemu tome MZO šuti, očito se nadajući da će se problemi sami od sebe riješiti, kaže sindikalistica.
Pitanje statusa izrazito vulnerabilnih zaposlenika i dalje je otvoreno
Napominje i da još uvijek nemaju jasne, odnosno ikakve, odgovore MZO-a na pitanje statusa izrazito vulnerabilnih zaposlenika.
– Prema posljednjim informacijama koje smo dobili od MZO-a, takvih učenika je oko 900, a zaposlenika 320 (OŠ i SŠ), no to su podaci dani sukladno anketi koja je provedena još početkom rujna. Za 90% djece osigurana je nastava kod kuće, no postavlja se pitanje što je s preostalih 10% učenika i može li se ikako za taj broj osigurati on line nastava s učiteljima koji su također pripadnici skupine izrazito vulnerabilnih? Svi oni svakako zaslužuju rješavanje statusa i odgovore MZO-a. Naime, posebno pitanje koje se postavlja jest zašto je uopće, očito samo pro forme, osigurana tzv. zaštita i mogućnost rada on line za najugroženije skupine, ukoliko je to u praksi neprovedivo, pita se Tuškan.
Pojašnjava kako je jedan je od većih problema taj što je sam Hrvatski zavod za javno zdravstvo naveo da ‘poslodavac ima pravo na angažman specijaliste medicine rada u smislu traženja savjeta, pregleda radnika PA I POTVRDU treba li ili ne drugačije rasporediti zaposlenika, izdavanju uvjerenja o zdravstvenoj odnosno radnoj sposobnosti, a sve s ciljem zaštite radnika’, što je u svojim odgovorima citirao i MZO.
– Međutim, nakon što su radnici ishodili potvrde odnosno liječničke svjedodžbe, zaposlenici niti nakon toga nisu mogli ostvariti svoja prava rada na daljinu i ti zaposlenici još uvijek ne znaju koji je njihov status. Pitamo se zašto izrazito vulnerabilni ne bi mogli raditi s izrazito vulnerabilnom djecom koja će propustiti ovu, a moguće i sljedeću nastavnu godinu u školi. Zašto se bar nekim zaposlenicima ne povjeri ta dužnost jer su oni voljni raditi, a djeci je potrebno razumijevanje, koja oni koji su za to educirani, najbolje mogu shvatiti i odgovoriti na njihove potrebe jednakog prava na obrazovanje, napominje.
‘Oni koji bi trebali biti najzaštićeniji, nemaju pravo na rad’
Podsjeća i na problem s plaćama za ljude u samoizolaciji.
– Prema informacijama s terena, a koje su neki zaposlenici dobili od svojih izabranih liječnika, privremena nesposobnost odnosno spriječenost za rad predviđa se samo za osiguranike nad kojima se provode mjere u prevenciji širenja koronavirusa, odnosno kojima je određena samoizolacija kod kuće ili karantena u zdravstvenoj ustanovi od strane nadležnog epidemiologa ili graničnog sanitarnog inspektora. Naknada plaće se takvim osiguranicima isplaćuje na teret sredstava HZZO-a od prvoga dana privremene nesposobnosti za rad. Sukladno mnogim stručnim tekstovima koje smo pronašli na temu privremene nesposobnosti za rad navedeno je da ‘u slučaju osiguranika nad kojima se ne provode mjere u prevenciji širenja koronavirusa, odnosno kojima izolacija nije određena od strane nadležnog epidemiologa već izostaju s radnog mjesta prema nalogu ili u dogovoru s poslodavcem, nema osnova za utvrđivanja privremene nesposobnosti odnosno spriječenosti za rad, te s tim u vezi ni ostvarivanja prava na naknadu plaće na teret sredstava HZZO-a s osnova izolacije.’ Kako su ranije navedena stajališta izražena kada još nije bilo riječi o izrazito vulnerabilnim osobama, to je nužno donijeti nova mišljenja kako bi zaposlenici znali koji je njihov status odnosno koja su njihova prava i obveze, ističe.
Naglašava nužnost odgovora na pitanje mogu li i na koji način izrazito vulnerabilne osobe ostvariti pravo i mogućnost na online rad, ako njihova škola radi prema A modelu.
– Dakle, oni koji bi trebali biti najzaštićeniji, ne samo da su trenutno u neizvjesnosti, već nemaju pravo na rad (dok u isto vrijeme učenici nemaju pravo na obrazovanje pod jednakim uvjetima), niti imaju ikakvu zaštitu. Je li njihova zaštita ostala samo kozmetika, a sve kako bi na papiru izgledalo da se vodi briga o najugroženijima? Stoga, molimo hitno rješavanje ovog pitanja jer se ovakvim postupanjem doista narušavaju osnovna ljudska prava. Naglašavamo da je pritom potrebna koordinacija Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo i Ministarstva znanosti i obrazovanja. HZJZ-u uputili smo dopis jučer te odgovor čekamo dok se najugroženiji, s pravom, pitaju gdje je njihova zaštita jer je, kako je vidljivo iz dosadašnjeg nepostupanja, ista ostala samo mrtvo slovo na papiru, zaključuje Tuškan.
‘Nismo napravili ništa ako se riješimo virusa, a stvorimo psihičke probleme’
Sindikalistica naglašava i kako se u javnom prostoru gotovo ništa ne govori o nužnosti dodatnih edukacija i stručne pomoći za učenike pa tako i ukupnu populaciju.
– Potrebno je napraviti detaljnu analizu učinaka mjera na učenike koji su pod strogim ograničenjima u školama jer je djeci potreban kontakt, a djeca moraju ostati djeca. Nismo ništa napravili ako se riješimo virusa, a stanovništvo ostane s trajnim posljedicama jer se o psihičkim problemima ne priča dovoljno. Psihičkim problemima valja pridati jednaku pozornost kao i fizičkim jer su one isprepletene, smatra Tuškan.
Dodaje kako učenici s jedne strane moraju paziti na mjere, gdje i kako hodaju, u školama se razdvajaju, a druge strane vani se druže, neki s grižnjom savjesti ili s buntovništvom, koje je normalna, osobito za one u pubertetu, a neki se suzdržavaju jer su u strahu od svega i to nose u sebi. S terena dolaze informacije da učenici sve češće doživljavaju stres, tjeskobu, anksioznost, psihičku iscrpljenost, smanjenu motiviranost, od maske im se povećavaju problemi s kožom, zaposlenici doživljavaju psihičko sagorijevanje i, iako svoje probleme stavljaju sa strane da bi djeci pružili osmijeh i privid sigurnosti, konstantno im prijeti samoizolacija (osobito ako rade na više škola), nemaju dobre uvjete za rad, njihov se rad ne cijeni dovoljno, a ‘katice’ su za sve, upozorava sindikalistica.
Moramo brinuti i o emocionalnoj higijeni
Još jednom podsjeća kolika je važnost učitelja.
– Imamo divne učitelje koji provode tehnike smanjenja stresa, otvorene komunikacije s učenicima koje su znanstveno utemeljene, koji rade na poboljšavanju emotivnog stanja učenika (rad na jačanju kognitivnih sposobnosti i smanjenja anksioznosti), medijacija i vršnjačka medijacija, no te su metode na njihovoj dobroj volji jer društvo još ne prepoznaje potrebu za takvim radom, i ako je on predviđen kao redovni program u mnogim zemalja EU i šire. Također se uočava povećanje problema nasilja i cyber-nasilja, i iako imamo predviđene programe u Akcijskom programu za prevenciju nasilja u školama, sve to stoji kao mrtvo slovo na papiru, napominje.
Pojašnjava da je teže doći do pomoći jer mnoge škole prelaze na online i učenici se ustručavaju nazvati jer nije isto komunicirati putem telefona ili uživo.
– Nedostaju stručni suradnici, a njihov se rad ne cijeni dovoljno. Institucije se moraju pobrinuti da djeca, pa tako i odrasli ostanu emotivno stabilni nakon ovih vremena, koje možemo nazivati izazovnim ili novim normalnim, no ukoliko nešto ne poduzmemo, novo normalno stvorit će generaciju koja će se teško riješiti posljedica opasnih za upravo normalno funkcioniranje. Sam čl. 67. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi koji propisuje da su školske ustanove dužne stvarati uvjete za mentalni i fizički razvoj te socijalnu dobrobit učenika te je, stoga, nužno kontinuirano raditi na prevenciji stresa, razvoju kognitivnih sposobnosti, jačanju motivacije i otvorenoj komunikaciji jer o problemima treba pričati, ne treba ih se sramiti jer, kao što moramo voditi fizičku higijenu, isto tako moramo brinuti i o onoj emocionalnoj jer nas sve to čini ljudima, zaključuje Tuškan.
