Sindikati rade za profit i to je uništilo dostojanstvo profesora
Što govoriš, to postojiš. Često iz sindikalnih usta čujemo da poduzetnici rade samo za profit, ne mareći, navodno, ni za što drugo. Međutim, kada se sagleda sindikalno djelovanje, jasno je da ono vrlo uspješno nastupa i djeluje upravo za taj zloglasni profit.
razred nesretnih učenika | Dall-E ilustracija
Ekonomska računica sindikata vrlo je jasna: što više zaposlenih u javnom sektoru, što više članova, to više novca, a naposljetku i profita. Sindikalno djelovanje, prema tome, baš poput onoga što govore za poduzetnike, ne mari ni za što drugo osim za što više zaposlenih, članarina, novca, profita, a vjerojatno i za ekstraprofit kod uspješnijih među njima.
Za sindikate ne postoji model po kojem profesor može dobiti otkaz
Prosvjedovali su ovaj vikend školski i znanstveni sindikati. Bore se za povećanje plaća u sljedećoj godini. Osim toga, bore se protiv nepravednog ocjenjivanja u javnom sektoru. Prema predloženom modelu, najgori bi mogli dobiti otkaz, a onih 5 posto najboljih bilo bi nagrađeno. Podsmjehuju se tih 5 posto, nazivajući te ljude sretnicima i ignorirajući Gaussovu krivulju, rezultate učeničkih matura, nacionalnih ispita i PISA rezultata.
No vratimo se na srž problema, a to je mogućnost dobivanja otkaza kao profesor u školstvu ili znanosti. Predloženi model uistinu je potencijalno manjkav, ali sindikatima zainteresiranima za profit model nije važan. Predložili bi bolji, jer rade u sustavu i poznaju ga najbolje – ako im želite oko toga vjerovati.
Ne postoji model po kojem profesor može dobiti otkaz jer svaki ide protiv srži profita koji je temelj sindikalnog djelovanja. Potencijalni otkaz profesoru znači manju članarinu, manje novca i manje profita sindikata. Kada bi se nakupilo stotine otkaza, recimo zbog demografskog sloma i sve manjeg broja učenika, moglo bi nestati i ekstraprofita.
For-profit sindikati doveli su do urušavanja dostojanstva profesorske struke
Zamislimo malo dalje. Potencijalnih tisuće otkaza onima koji ne zaslužuju biti u kontaktu s djecom i stvaranje meritokratskog sustava nagrađivanja najboljih i odstranjivanja najgorih moglo bi dovesti do pitanja među članovima: „Ako je sustav prepoznao moj trud i angažman, za to me bogato nagradio te uklonio iz zbornice kolege kojima ondje nije bilo mjesto, trebam li uopće plaćati članarinu sindikatu?“ Takva pitanja i misli ugrožavaju profit, a ako nema profita, nema ni sredstava za sindikalno djelovanje. Sindikati bi bili ozbiljno ugroženi sa stvaranjem uspješnog sustava nagrađivanja najboljih i kažnjavanja najgorih.
U for-profit sindikalnoj ekonomskoj logici krije se još jedna mračna posljedica, gotovo heretična. Posljedica je izgubljeno dostojanstvo nastavničke profesije. Nije izgubljeno zato što su se roditelji promijenili ili zato što su djeca bezobraznija od prethodne generacije. Dogodilo se zato što nastavnicima i njihovim sindikalnim predstavnicima nikada nije bilo toliko važno ukloniti s posla one koji se ne zaslužuju zvati profesorima. Takvi profesori predaju generacijama učenika bez posljedica što dovodi do narušavanja dostojanstva struke.
Važnije je bilo održati radna mjesta, neovisno o tome tko stoji iza tog radnog mjesta. Uskraćivao se sindikalni potpis ravnatelju za izvanredni otkaz kada je on bio zaslužen. Branilo se sindikalnim novcem na sudovima one koji to nisu trebali, i u tome se krije for-profit sindikalni sustav. Kvaliteta nije važna – bili u 5 posto najboljih ili najgorih, sindikati su uz svoje članove. Kada se treba ugasiti škola s nekolicinom učenika i djecu poslati autobusom u 10 kilometara udaljeno mjesto, sindikat je tu. Bori se za plaću čistača, domara, tajnika, računovođe, ravnatelja i 15 profesora. Interes učenika, njihova socijalizacija u većoj okolini i kvaliteta nastave nisu prioritet.
Pad učenika nije doveo do pada broja profesora
I nisu mogli biti jer živimo u for-profit sindikalnom svijetu u kojem od 2013. kada postoji srednja.hr bilježimo pad od 60.665 učenika. Ministar Fuchs je prije par godina govorio da se broj nastavnika povećao za 3.400 ljudi. Na visokoobrazovnoj razini, nikada nismo imali više studijskih programa, a znanstvena kvaliteta češće se temelji na snazi pojedinca nego na snazi sustava. Količina profesora koja ne ispunjava minimalne ljudske kriterije predavača je javna tajna koja se prenosi s jedne generacije studenata na drugu.
Tako će se nastaviti dok se država boji for-profit sindikata. Tako će biti dok profesori misle da mogu dovijeka tražiti još, a da ne naprave rezove u svojim redovima. Tako će biti dok ne odlučimo da je na prvom mjestu interes učenika. A sada spinajte koliko bi to bilo loše ili, zapravo, ignorirajte. Ne trebate se previše bojati. Bit će točno onako kako vi sami sebi poželite. Za profit, zar ne?
Komentar je stav autora i ne odražava stav redakcije.
