Sretan prvi dan škole svima, osim 10 posto profesora koji bi trebali dobiti otkaz
Sretan prvi dan škole, a od ove nastavne godine se ima pravo puno toga za očekivati. Ponajprije, od profesora, od kojih svi imamo pravo očekivati bolje rezultate.
Učenici u hodniku Foto: Canva
Prošle školske godine u travnju profesori su dobili značajno povećanje plaća, medijalna plaća profesora bez napredovanja u srednjoj školi je 1.600€, a učitelja u OŠ je 1.575€. U istom mjesecu medijalna plaća u državi je bila 1.086€. Unatoč općem mišljenju, profesori u školstvu su uvijek bili bolji plaćeni od prosjeka, a vrijeme je da preuzmu punu odgovornost za svoj posao. Nitko od njih nije dobio otkaz u travnju jer je loše radio svoj posao, a ima ih 10 posto koji ne bi smjeli pristupiti školskim ustanovama. Barem tako kažu stotine ljudi s kojima o ovoj temi razgovaram u proteklom desetljeću. Od ravnatelja, profesora, tajnika i stručne javnosti, jasno je to svima koji iole prate sustav, a o toj tabu temi se počelo i otvorenije govoriti na okruglim stolovima.
Profesori koji kvare atmosferu i ne rade minimum posla
To što premijer i ministar ne misle da je važno zahvaliti se 10 posto ljudi koji su zalutali u profesiju, ne znači kako bi javnost trebala snižavati svoje kriterije, naprotiv. Javnost ima pravo inzistirati na većoj odgovornosti i boljim rezultatima, hvaliti kvalitetne u sustavu i poticati ih da se stvori klima u društvu s kojim bi se napokon riješili dijela zbornice koji tamo nema što tražiti. Napomenut ću, onog dijela zbornice koji kvari radnu atmosferu i koji ne radi niti minimum svog posla.
Na što točno mislim? Recimo na profesore koji kasne na nastavu, koji godinama nisu promijenili svoje prezentacije i ispite, oni koji unutar radnog dana rade znatno manje od osam sati za koliko su plaćeni. Oni profesori koji ne mare za učenike, niti za svoje kolege. One koji tračaju i smišljaju način kako opstruirati pozitivne inicijative kako se ne bi prokazao njihov nerad. Ima puno toga što bi se moglo napisati što bi bilo vrijedno zahvaliti se na suradnji, ali najveći je odnos prema nastavi.
Djeca su nam najvažnija, think about the children je najčešća logička greška u političkom životu. Koristi se kada želimo potaknuti ona najranjivije emocije koje se tiču naših najmlađih. Prilika kada imamo koristiti taj argument, pravilno adresiran i bez logičke pogreške je u školstvu. Međutim, mi kada govorimo o školstvu, ne razmišljamo o interesu učenika. Škole postoje zbog učenika, a ne zbog radnih mjesta profesora. To je nešto što shvaćaju profesori koji postaju tehnološki viškovi iz mjesta koja gube stanovništvo, ali i dalje ta notorna činjenica ne dopire do šireg kruga profesora.
Škole ne postoje zbog radnih mjesta loših nastavnika
Škole postoje da nauče učenike o gradivu i o životu. Postoje da razviju nečiji potencijal, stvore iskru i omoguće daljnji razvoj pojedinca. Škole ne bi smjele biti mjesto gdje nekvalitetni pojedinci dobiju pristup djeci, oslabe njihove mogućnosti i daljnji razvoj. Tko to želi bilo kojem učeniku, zašto? Zato što se stranka na vlasti boji preuzeti odgovornost, ali to je već neka druga tema.
Poanta je da mi koji pratimo sustav, vi koji ste učenici ili profesori koji se trudite, roditelji i bake čija djeca idu u školu, imamo pravo tražiti od sustava koji je dobio enormno povećanje plaće i bolje rezultate, makar premijer u predizborno vrijeme nije tražio ništa zauzvrat, osim poslušnosti. Ti rezultati se mjere zadovoljstvom učenika, njihovim znanjem, formalnim i neformalnim kao i brojnim drugim elementima.
Za ovu školsku godinu nam upravo želim to, da svaki dionik u sustavu preuzme odgovornost za svoj dio posla i da smognemo snage stvoriti klimu u kojoj ćemo moći dati otkaz onim najlošijima. Ne kao tehnološki višak, ne pod nekim izlikama, nego zato što dižemo standarde odgovornosti. Ako netko ima problema s odgovornosti prema djeci, promašio je profesiju i to je skroz ok. Nije ok da gledamo sa strane i pravimo se kao da nije naša odgovornost o tome govoriti.
*Komentar je stav autora i ne održava stav redakcije
