Danas se nastavio štrajk u osnovnim i srednjim školama diljem Hrvatske. I dok sindikati tvrde da su nastavnici i ostali zaposlenici spremni ići do kraja, internetom se širi esej nastavnice Tamare Šoić koja je opisala što im je donio štrajk. Ono što su im e-Dnevnici uzeli, kaže, štrajk je vratio.

Profesorica Tamara Šoić

Svoj esej u kojem je opisla što štrajk znači za nastavnike, Tamara Šoić nazvala je “Štrajk koji nas je zbližio”. Njezin status postao je hit među nastavnicima na društvenim mrežama. Prenosimo ga u nastavku.

Štrajk koji nas je zbližio

Prosvjeta je jedanaesti dan u štrajku i dogodilo se ono što nitko, ni u najluđim snovima, nije očekivao.
Štrajk nas je ujedinio i zbližio.

Svi ti e-dnevnici i slične novotarije, potjerali su nas iz zbornica.

Ne poznajemo se više i ne susrećemo.
Nekad su ljudi sjedili u zbornicama. Razgovarali.
Poznavali se.
Toga više nema.

Sve možemo vidjeti jednim klikom i zaboravili smo razgovarati.
Viđamo se na sjednicama, ali ni tada ne razgovaramo.
Slušamo upute kako moramo “ovo i ono” pa nakon toga šutke ustajemo i odlazimo. Svatko svojim putem.

A onda je počeo štrajk.
Malo po malo, počeli smo se okupljati.

Prvog dana štrajka nekako sramežljivo, kao da nam je pomalo neugodno jer smo dignuli glas.
Kao ljudi koji se ne poznaju dovoljno i koji ne znaju što će onaj drugi učiniti.

Nakon toga, krenuli su dogovori.
Što ako se štrajk nastavi?
Netko je donio malo kruha, drugi bocu soka, treći neku društvenu igru…
I sve one nesuglasice koje su se godinama provlačile među nama – nestale su.

Ujedinio nas je prkos.
Ujedinio nas je otpor nerazumnim odlukama, nebriga za probleme s kojima se svakodnevno susrećemo i opet smo počeli razgovarati o svemu onome o čemu je trebalo govoriti posljednjih godina.

O svemu što smo zahvaljujući odnosu vlasti prema nama, gurali pod tepih.
Počeli smo se smijati.
Ponovno.
Jer smijeh je nestao iz naših zbornica.

Nekad smo se svađali i smijali.
Dovikivali jedni drugima s jednog kraja hodnika.
Borili se za svoje učenike.
A onda je i to postalo besmisleno jer su dijelovi mozaika slagani tako da se više nitko ni za koga nije morao boriti.
Sve je bilo lako i predvidivo.
Izgubljeno i dobiveno u isti tren.

Naizgled smo se predali apatiji i porazu.
A onda se dogodilo nešto što nas je i same zateklo.
Sve one godine šutnje i nezadovoljstva koje su se taložile – isplivale su i probudile nas.

Bez puno dogovora i planova, ušetali smo u prazne zbornice, napunili ih smijehom, razgovorom, toplinom i nastavili tamo gdje smo davno zastali.

Odlučni, prkosni, smjeli i jedinstveni.

Kad smo je pitali možemo li prenijeti njezino pismo, otkrila nam je i kako vjeruje u uspjeh štrajka.