Intervju sa stručnjakom: Kako prepoznati i reagirati na nasilje u vezi?
U posljednje smo vrijeme sve češće svjedoci tragičnih događaja vezanih uz nasilje u vezama, a prošlog je mjeseca hrvatsku javnost posebno potreslo ubojstvo 17-godišnje djevojke koje je počinio njen ljubomorni dečko. Potaknuti tim nemilim događajem porazgovarali smo sa psihologinjom Ivanom Mrgan, koja nam je objasnila što je nasilje u vezi i koji su uzroci nasilja, kako prepoznati opsesivno ponašanje partnera ili partnerice te što je činiti žrtvama nasilja.
Flickr
Ivana Mrgan profesorica je psihologije i kognitivno-bihevioralna terapeutkinja suosnivačica Centra za osobni razvoj Apsiha. Objasnila nam je koje sve vrste nasilja postoje, koji je najčešći profil nasilnika, kako zaustaviti posesivno ponašanje koje može prerasti u nasilje, te kome se sve žrtve nasilja mogu obratiti za pomoć.
Koji su verbalni oblici nasilja u vezi, odnosno, kada ružna riječ postaje verbalno zlostavljanje?
Verbalne napade smatramo dijelom emocionalnog ili psihološkog nasilja. Tu ubrajamo još prijetnje, zastrašivanje, zabrane, prijetnje samoubojstvom, okrivljavanje same osobe za nasilje, ismijavanje, korištenje pogrdnih naziva i sl. U širem smislu u emocionalno nasilje ubrajamo i praćenje, kontrolu socijalnih kontakata, kontrolu aktivnosti na društvenim mrežama, uništavanje osobi dragih predmeta, pritiske i pokušaje izolacije osobe od drugih bliskih ljudi i sl.
Osim emocionalnog u vezama razlikujemo još tjelesno, spolno i ekonomsko nasilje. U istraživanju koje je u Hrvatskoj proveo Centar za edukaciju,savjetovanje i istraživanje- CESI, 2006. godine, dvije trećine ispitanih mladih izjavilo je da se osoba s kojom su u vezi prema njima ponašala nasilno. Pri tome su najčešće navedena ponašanja kojima se nastoji kontrolirati i dominirati drugom osobom, dakle emocionalno nasilje, a manje je prisutno spolno nasilje i tjelesna agresija.
Je li moguće da verbalno nasilje postane fizičko? Na temelju kojih znakova možemo raspoznati da bi nam partner/ica mogao/la fizički nauditi?
Nasilje uglavnom ima funkciju iskazivanja moći, tj. kontrole pa je vrlo vjerojatno da će nakon početnih situacija uslijediti nove, češće i intenzivnije. Potrebno je nasilne uzorke ponašanja što ranije uočiti (kod partnera/partnerice, ali i kod sebe) i na njih reagirati što je ranije moguće. Teško je sasvim točno procijeniti rizik za tjelesno zlostavljanje, ali postoje određeni faktori rizika koji su povezani sa sklonošću nasilnim ponašanjima.
Često se radi o osobama nižeg samopoštovanja i lošije slike o sebi, osobama koje prihvaćaju rodne stereotipe, imaju slabiju samokontrolu ili lošije razvijene komunikacijske vještine. Sklonost nasilju se povezuje još s češćom konzumacijom alkohola. Dodatno, permisivni stavovi prema nasilju povećavaju vjerojatnost tih vrsta ponašanja.
Možemo li na temelju obiteljskih odnosa koje partner ima sa svojim roditeljima, braćom, sestrama donositi zaključke o potencijalnom nasilnom ponašanju?
Nasilje i nasilno ponašanje su vrlo složene pojave, na njihovu pojavu i razvoj utječe više faktora. Neki teorijski pristupi zagovaraju sociološku perspektivu prema kojoj je društvo u cjelini odgovorno za pojavu nasilja. Kao neki od uzroka navode se visoke stope nezaposlenosti, siromaštvo, prenapučenost, izolacija, nepovoljni radni uvjeti – dakle socioekonomski i strukturalni čimbenici.
Psihološki model nasilje pokušava objasniti obilježjima pojedine ličnosti, kako žrtve, tako i zlostavljača. Ovaj odnos se promatra i u dinamici uzročno-posljedičnih veza u kojem se stvara patološki odnos iz kojeg je teško izaći.
Većina teoretičara zastupa integrativni pristup, tj. pojavu nasilja promatra kao složen problem s više različitih uzroka. Odnosi u obitelji se smatraju općenito, vrlo važnim faktorom gdje se ističe pojava da su mladi koji svjedoče obiteljskom nasilju skloni transgeneracijskom prenošenju nasilja u svoje odnose. Obitelj je, također, izvor iskustva i model za stvaranje drugih odnosa. U slučaju kad su prva, formirajuća iskustva negativna ili ambivalentna, npr. kada je prisutno zanemarivanje ili kažnjavanje (ili oboje)osobe mogu razviti odmažuće komunikacijske i ponašajne obrasce koje onda mogu prenijeti i na buduće odnose.
Koliko je opasno posesivno ponašanje, poput npr. pokušaja zabrane partneru da se druži s osobama suprotnog spola ili da izlazi s prijateljima/icama kada partner/ica nije u blizini, ili recimo zabrane da se odijeva na određen način?
Ranije spomenuto istraživanje CESI-ja ukazuje na zabrinjavajući podatak kako je izrazito ljubomorno ponašanje partnera/partnerice iskustvo koje je obilježilo vezu više od 50 posto sudionika/sudionica. Istovremeno veliki broj njih smatra da je ljubomorno ponašanje način pokazivanja ljubavi, a ne oblik kontrole i dominacije u vezi. Ograničavanje kretanja, izlazaka i svakodnevnih aktivnosti i izbora poput osoba za druženje ili izbora odjeće ukazuje na rizična ponašanja i pokušaj nametanja moći i uvođenja kontrole.
Koja je granica i kad ljubomora i srodna ponašanja postaju zabrinjavajući je teško odgovoriti. To se događa postepeno, sa suptilnim prijelazima. Osoba počinje neku situaciju i/ili osobu smatrati opasnošću za svoju vezu, to često bude pokretač za posesivna ponašanja. Npr., doseljavanje zgodne susjede ili susjeda, nova osoba u studijskoj grupi ili sl. Osoba možda ima i neka iskrivljenja vjerovanja o odnosima, npr.’Druge osobe predstavljaju opasnost za naš odnos.’; ‘Ako joj/mu se netko svidi to će značiti kraj našeg odnosa.’ U slučaju intenzivne ljubomore sve je više situacija koje osoba vidi kao ‘opasne’ za odnos. Napominjem kako to ne znači da one u realitetu jesu opasne. Osoba postaje nesigurna, tjeskobna i pozorna na sve ‘znakove opasnosti’ za vezu i pokušava spriječiti negativne ishode, tj. prekid.
Posesivna ponašanja se javljaju kao pokušaj prevencije gubitka osobe – provjeravanje drugih kontakata bliske osobe, kontrola njenih aktivnosti i druženja, obramben i odbijajući stav i sl.Posesivna ponašanja osoba si racionalizira i pokušava prezentirati kao nešto socijalno prihvatljivo i normalno, a u slučaju patološke posesivnosti ima funkciju izolacije, tj. prekida svih ostalih odnosa partnera/partnerice. U tom slučaju su takva ponašanja vrlo problematična i potrebno ih je odmah komunicirati, raspraviti i postaviti jasne granice.
Što bi osoba trebala učiniti kada partnerica/partner zahtjeva pristup SMS porukama ili osobnom Facebook profilu, u svrhu kontrole partnera?
Potrebno je što je jasnije osobi dati do znanja kako to na nas utječe, tj. kako se zbog toga osjećamo te kako to percipiramo. Za pretpostaviti je da bi takav zahtjev svaka osoba doživjela kao testiranje osobnih granica, znak nepovjerenja i/ili emocionalne manipulacije od strane partnera/partnerice. Potrebno je asertivno pokušati osvijestiti osobi da takva ponašanja predstavljaju opasnost za odnos.
Dodatno, potrebno je, ako vam je stalo do odnosa, dati do znanja da ste uz partnera/partnericu, tj. da ga/ju prihvaćate i razumijete, ali da je potrebno unijeti određene promjene kako bi vaš, ali i drugi odnosi, bili zdraviji. Možete dogovoriti daljnje korake kako bi se posesivna ponašanja korigirala ili prevenirala kao i neki vremenski okvir da možete provjeriti učinjeno ili postaviti nove zajedničke ciljeve.
U slučaju da se radi o manjim smetnjama osoba ima kapaciteta nositi se s ovom povratnom informacijom i, uz potporu, može korigirati ponašanje. Nužno je, nakon prvog koraka, nastaviti raditi na sebi i svojim odnosima s drugima samostalno, uz pomoć partnera/partnerice ili stručnu pomoć. U slučaju da osoba to ipak nije u mogućnosti svakako je korisno razmisliti o perspektivi takvog odnosa i o mogućnosti izlaska iz veze.
Često su mladi svjedoci nasilja u vezama među svojim vršnjacima. Kako reagirati kada vidimo da su nam prijatelj ili prijateljica zlostavljani u vezi?
Kao bliska osoba vrlo je važno pružiti bezrezervnu podršku, bez zamjeranja ili osuđivanja. Kad žrtva dođe u fazu da si prizna da je u zlostavljajućem odnosu obično je već u socijalnoj izolaciji i narušene slike o sebi.
Potrebno je pružiti pomoć i biti na raspolaganju, ali na nenametljiv način ili stvarati pritisak. Izrazite svoju zabrinutost i spremnost da pomognete. Možete osobi pomoći da izvidi moguće izvore informacija te napravi nekakav plan za dalje. Postoje mnogi javni servisi i nevladine organizacije koje mogu pružiti informacije i konkretnu pomoć u ovakvim slučajevima. U nastavku su navedeni neki od njih:
• Policija (192)
• nadležni centar za socijalnu skrb (ako se radi o maloljetnim osobama i ako se radi o obiteljskom nasilju)
• nadležni obiteljski liječnik ili liječnik školske i sveučilišne medicine
• Centar za promicanje mentalnog zdravlja (01 48 63 357)
• Hrabri telefon (116 111)
• Plavi telefon (01 48 33 888)
• Ženska soba (01 61 19 174)
