Stručnjakinja za govorništvo objašnjava što čini dobrog nastavnika: Autoritet se ne gradi nadglasavanjem, nego zanimljivošću
Mislim da svaki nastavnik neovisno o predmetu koji predaje treba biti djelić u obrazovanju kritičkoga mišljenja i jezične kompetentnosti mladih, kaže prof. dr. sc. Gordana Varošanec-Škarić. S dugogodišnjom stručnjakinjom za govorništvo i sveučilišnom profesoricom koja je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu obrazovala tisuće nastavnika pričali smo o retoričkim vještinama učitelja. Profesorica Varošanec-Škarić pojasnila nam je kakve sate učenici pamte, ali i koje su odlike dobrih nastavnika.
prof. dr. sc. Gordana Varošanec-Škarić | foto: Odsjek za fonetiku FFZG-a
– U nastavi više nema predavanja ‘s katedre’, nastava nije monolog s kojega se ne smije skrenuti, već razgovor.
Riječi su to prof. dr. sc. Gordane Varošanec-Škarić s Filozofskog fakulteta u Sveučilišta u Zagrebu koje možda najbolje oslikavaju i povod našeg razgovora.
Budući da se mijenjaju načini podučavanja, ali i zahtjevi učenika, odlučili smo istražiti što to čini dobrog govornika u razredu. Kao najbolji izbor za sugovornicu nam se učinila profesorica Varošanec-Škarić, koja uz desetak drugih kolegija iz područja fonetike, na Centru za obrazovanje nastavnika Filozofskog fakulteta predaje i Govorništvo za nastavnike.
Razgovor smo započeli pitanjima o općenitim govorničkim vještinama.
Što čini dobrog govornika?
Vjerujem da bi i vaši cijenjeni čitatelji, zasigurno znali imenovati nastavnike koji im se čine dobrim govornicima, a to bi vjerojatno bili oni koji zaokupe njihovu pozornost tijekom cijeloga školskoga sata i koji ih potiče na razmišljanje.
Svakako, ima nekoliko osobina koje čine dobroga govornika u svakom javnom govoru, pa tako i u nastavi koja je važan dio govorništva. Osnove koje se podrazumijevaju jesu jezična kompetentnost i zdrav glas.
Govornik se mora točno i jasno izražavati, mora iznadprosječno vladati materinskim jezikom, poznavati istančane razlike u terminima u temama koje iznosi, odnosno predaje. Zdrav glas je početni zahtjev, to znači da ne smije biti bolestan, promukao, grub.
Za vrhunskoga govornika potrebno je posjedovati oštroumnost u izlaganju, pravilan izbor riječi, odnosno dobar stil primjeren građi, mora imati dobro pamćenje, da ne ovisi samo o tehničkim uvjetima, potom ugodan glas i primjerenu gestikulaciju. To se uvijek veže uz obrazovanoga govornika. Znači, vrhunski govornik mora imati kultiviran glas, a to se može postići vježbanjem. Nadalje, mora imati sposobnost nastupa kao društveni osjećaj te duhovitost, onu uglađenu duhovitost koja začini svaki govor i predavanje, koja je umjerena, primjerena i pomaže u lakšem primanju sadržaja govora.
I još nešto, zadnje, ali ne manje važno, vrstan govornik je ujedno i dobar čovjek, njegov govor treba biti etičan. Ima vještih govornika koji su manipulatori, služe se pogrješnom argumentacijom smicalicama. Ali, oni nisu dobri govornici, bez obzira što mogu povući mase. Dobar čovjek uvijek čini boljima i publiku, oni predstavljaju standarde djelovanja.
Je li važnije imati talent ili je govorništvo više vještina koja se stječe radom?
Vrlo ste lijepo oblikovali ovo pitanje, jer mladi su stalno u brizi kako dobro govoriti. A govorničko obrazovanje važno je dugoročno za profesionalni uspjeh. Ako se smijem našaliti, osim kod nekih naših političara, uspjeh u svakoj demokraciji ovisi i o volji većine. Naravno je da je početna darovitost dobrodošla, ali mnogi znameniti govornici koje univerzalno cijenimo potvrdili su da je barem jednako važna i vježba.
Da se samo prisjetimo Demostena, koji je početno imao mnogo govornih i izgovornih mana, ali se nevjerojatnom samodisciplinom doveo do vrsnoga govornika. Nije uzalud uzrečica: ‘Glumcem se rađa, a govornikom postaje.’ Znači, nitko ne smije odustati od želje da bude dobar govornik u svojoj profesiji, ako ona uključuje na neki način govorni nastup, u poslovnom govorništvu, u politici, nastavi, medijskim nastupima itd.
Koliko se predavanje u učionici razlikuje od držanja govora negdje drugdje?
Znate, svaki govorni čin uvjetuje određena publika, okolnosti, vrijeme, argumentiranje neke tvrdnje. Znanje o raspoređivanju govora potrebno je svim govornicima, kao i sposobnost nastupa. Razlika je u nastavnom procesu koje traži mogućnost uporabe svih raspoloživ komunikacijskih strategija u procesu obrazovanja.
Nastavnik treba imati znanja o stupnju oštroumnosti i spremnosti svojih učenika, studenata, mora se na svakom satu prilagoditi svojoj djelomičnoj publici, ne smije izostaviti dijelove svoje publike. Iz toga proizlazi i vrsta riječi i rečenica, stupanj složenosti u komunikaciji. Publiku mora aktivirati na različite načine. Pojednostavljeno se misli da je nastavnicima imanentna samo strategija poučavanja. Takvi nastavnici bili bi zaista dosadni i naporni.
Gradivo će se uvijek bolje svladati, ako nastavnik prilagođuje, izabire različite strategije, koji put unutar jednoga sata, koji put ovisno o tematici. Znači, važne su i obavijesna strategija, jer ako je nešto novo pronađeno unutar neke discipline, neće se valjda čekati desetljeće da se o tome obavijesti učenike. Ili, ako postoji neki problem koji treba riješiti, sat se može održati u strategiji ‘rješavanja problema’ gdje svatko ima jednako pravo reći što misli i predložiti rješenje. Nastavnik to može pri kraju sata sažeti i odabrati najbolje rješenje, bez favoriziranja samo ‘odlikaša’, ili neke posebne društvene skupine.
Svako dijete može biti u određenim trenucima kreativno ako se potiče. Nadalje, može se primijeniti u nekim dijelovima i transformacijska strategija, organizirati debata s govorničkim pravilima, a koji put i uzbuđujuća strategija kod važnih emocionalnih tema, zašto ne? Takve sate učenici će zasigurno pamtiti i naučiti kako kritički razmišljati i što je dobro, a što ne. A naučit će biti nastavne jedinice bolje nego da se samo bombardiraju s velikom količinom činjenica, koje se ne učvršćuju logičkim vezama. Nastavnik ima vrlo važnu ulogu u oblikovanju mladih ljudi kao obrazovanih osoba, ali i dobrih ljudi.
Kako pripremate svoje studente za rad u učionici?
Mislim da se oni pripremaju tijekom svoga školovanja u raznim aspektima društvenog ponašanja, pa tako i govora. Na Govorništvu ipak dobiju specifična znanja koja provjeravaju govorno pred skupinom i nastavnicima. Primjerice, moraju znati po pravilima obrazlaganja stajališta održati kratko predavanje u nekoj od zadanih strategija (osim u podučavanju, npr. i argumentativni govor), zatim uvjeravajući kratki govor koji ima strogu kompoziciju.
Moraju znati fonetske vježbe za poboljšanje glasa i izgovora, ali i samostalni ih izvoditi. Moraju znati sve uvjete početnoga oblikovanja govora, kompoziciju govora, usmjerenost prema publici. Moraju poznavati kako se provjerava valjanost središnje misli govora, potom nekoliko modela argumentiranja.
Važno je da to sve usvajaju s mnogo primjera i da sami moraju sudjelovati u pripremama govora uz vođenje nastavnika. I kako biti dobar čovjek, nikada ne poniziti drugoga. Znati raspravljati, a ne koristiti smicalice. Najvažnije.
Je li ‘trening’ koji stječu kroz proces dobivanja nastavničkih kompetencija dovoljan za njih?
Svakako im je popudbina za lijep i ugodan put. A nastavnik nikad ne prestaje učiti, pa i od svojih učenika ako treba. Mijenjaju se životni uvjeti, ubrzava se tempo života, a usvojene nastavničke kompetencije uvijek se nadograđuju iskustvom, praksom, posebnim radionicama. I u drugim zanimanjima podrazumijeva se kontinuirano učenje tijekom radnoga vijeka. Nema ni u nastavi više predavanja ‘s katedre’, nastava nije monolog s kojega se ne smije skrenuti, već razgovor.
Koliki je, po Vama, udio nastavnika koji znaju dobro predavati?
Mislim da je to vrlo značajan udio. Nastavnici se stalno obrazuju, njihov poziv podrazumijeva da žele djelovati na svoje učenike, studente, da im žele pomoći usvojiti znanja. Većina se jako trudi i u tehničkim školama, u gimnazijama, stručnim školama. Ako je publika mjerilo uspješnosti govora, onda je uspjeh učenika određenih nastavnika kriterij njihove uspješnosti. Pojednostavljeno je reći da su dobri nastavnici samo oni koje npr. studenti ocjenjuju visokim ocjenama. Kriterij bi trebalo nadograditi, je naravno da svi vole kad je sve lako.
Kasnije, bivši učenici shvaćaju da su im najviše dali upravo nastavnici koji su najviše tražili od njih, s kojima su koji put bili i u sukobu. Pa koga Tesla ističe u svojim sjećanjima? Nastavnike koji su gradivo pratili primjerima, postavljali probleme koje je trebalo rješavati, koji su ga i ‘bocnuli’, pa se zainatio upornim radom.
Pa ne može se samo laganini prolaziti kroz život. ‘Ah, ta lakoća postojanja!’, radije ne pristanimo na neoblikovanje. Zadovoljstvo je tim veće što nastavnik potakne učenike na daljnje učenje i napredovanje.
Možete li našim čitateljima dati nekoliko savjeta za snalaženje u učionici? Primjerice, neki profesori, kad žele privući pozornost na ono što govore povisuju glas, dok neki, s druge strane, počinju pričati tiše? Koja je od ovih metoda po Vama primjerenija?
Što se tiče glasnoće, to ovisi o broju učenika, njihovom temperamentu. Možete zamisliti situaciju u nekoj, primjerice građevinskoj školi s dvadeset i pet mladića od 17 godina i nastavnicu engleskoga ili nekog drugog predmeta ispred njih?
Autoritet nećete izgraditi nadglasavanjem, nego da im budete zanimljivi, da im spojite sadržaj sata s nečim što njima može biti blisko. Sa studentima nije problem, oni su prema mome iskustvu, uvijek skupina koja želi nešto naučiti, postavljaju pitanja, navode primjere, probleme. Tako da i one mlađe treba razumjeti i prilagoditi im se.
Ako pak na početku sata vlada graja, nastavnik može započeti tiho prozivati, pa će se publika sama stišati. A dalje, na satu ovisi o nastavniku. Treba se prilagoditi određenoj publici, kreativno pripremiti sat, služiti se vizualnim koliko je moguće, zvukom, snimkama, primjerima, usporedbama, analogijama, logičkim vezama povezivati podatke, činjenice, topose.
Mislite li da je govorničke vještine dovoljno steći jednom ili bi bilo bolje da se one s vremena na vrijeme ‘obnavljaju’ na stručnim usavršavanjima?
Kao što sam rekla, govornik se postaje. Dok smo aktivni u poslu ne smijemo odustati od pozitivnih promjena i na radu na sebi. Pa kako ćemo djelovati na druge, ako sebe zapustimo? Korisne su i knjige posvećene govorništvu, ali svakako i radionice koje su nastavnicima na raspolaganju. Koliko mi je poznato, Agencija za odgoj i obrazovanje često organizira različite radionice.
Doduše, ne mogu svjedočiti koliko se radi na govoru, izvedbi, razvijanju mišljenja. Za mene, govorništvo je prije svega alat za kritičko razvijanje mišljenja. Mislim da svaki nastavnik neovisno o predmetu koji predaje treba biti djelić u obrazovanju kritičkoga mišljenja i jezične kompetentnosti mladih.
Želite li štogod dodati ili naglasiti?
Svakako, željela bih istaknuti da je za razvoj mladih u obrazovanju važno prožimanje prirodnih, društvenih i humanističkih predmeta. Sve je to naša priroda, ako se slažete. Tako je lijepo kad vidite da matematika i fizika mogu biti predivan materijal u udruženju s humanističkim znanjima. Elegantna matematika na elegantnom jeziku.
Objasniti, oslikati, znati postaviti tvrdnju, stajališta, obrazložiti, oprimjeriti, preispitati, pobiti, zaključiti, našaliti se, pokazati duhovitost u nekom postupku, u nekom stihu. Neovisno o predmetu.
