Svađa cure i dečka na predavanju vas neće ostaviti ravnodušnim

Predavanje je trebalo početi prije desetak minuta, predavaonica nije bila baš potpuno ispunjena, ali onaj tko je mislio doći na predavanje je već sjedio unutra i, ili bezvoljno švrljao po mobitelu, ili nešto brbljao s osobom pored sebe. Profesor je očito doslovno shvaćao smisao akademske četvrti koja je, kako je izgledalo, opasno prijetila da postane akademska polovica.

Ivan i Tanja su sjedili u jednom od zadnjih redova, bliže prozoru, kao što su i običavali raditi otkako je prije nekoliko tjedana njihova veza postala javna stvar. Ako se raspoloženje među studentima u prostoriji kretalo u rasponu od potpune indiferentnosti do ekstaze što su akademski građani, Ivan i Tanja su odstupali od te skale.

Čak i netko potpuno neosjetljiv za osjećaje drugih, mogao bi osjetiti da oko njih dvoje postoji određena doza tenzije. Ta im tenzija nije bila tipična. Tek su prohodali i još nisu stigli stvoriti neka ozbiljnija zamjeranja spram jedno drugoga. Svejedno, bilo je dosta jasno da danas nešto nije u redu.

Ta je tenzija, naime, proizlazila iz toga što su imali dijametralno suprotne planove o tome kako će provesti to poslijepodne. Ivan je zamišljao ovu sliku: Otići će poslije predavanja u menzu. Dobro, ne moraju u menzu, mogu otići i na neko malo finije mjesto na tjesteninu u grad. Nakon toga će otići do njega i gledati neki film ili nešto. Ta slika nije bila kristalno jasna, mogli su, što se njega tiče, raditi i bilo što drugo, što god Tanja hoće, pod uvjetom da to rade zajedno. Tanja je, s druge strane, inzistirala da nakon predavanja ide na neko glupo cijepljenje protiv HPV-a i Ivanu nikako nije bilo jasno zašto bi ona, umjesto s njim, htjela provesti poslijepodne u nekoj klinici.

– I što, ti ćeš danas stvarno radije ići na injekciju umjesto do mene, rekao je zajedljivo u jednom trenutku, pazeći da ne govori dovoljno glasno da ih i drugi čuju.
– Da, odreže na to Tanja, iziritirana jer je od jutra neku verziju tog pitanja, upakiranog na razne načine, čula bar deset puta.
– Ne kužim, kaže Ivan razočarano.
– A što ti to točno nije jasno? Krene Tanja u ofenzivu.
– Pa što ćeš se cijepiti. Ja nemam HPV.

– Kako znaš? Jesi se testirao možda? Kaže Tanja s neskrivenim sarkazmom.
– Nisam, ali nemam.
– E, pa, doslovno pola ljudi ima neku vrstu, tak’ da…
– Dobro, sad pretjeruješ.
– Pa zapravo i ne baš. Doslovno 80 posto seksualno aktivnih ljudi su nekad u životu u kontaktu s HPV-om, kaže Tanja. Neki dan je pročitala jedan članak na Internetu zbog kojeg se i odlučila ići cijepiti, tako da je znala o čemu priča.

– Dobro, možda, ali to je podatak ‘za života’. Znaš ti koliko ljudi žive. Mogu se zaraziti bilo kad. Sigurno nije baš tako.
– Pa, zapravo, najugroženija skupina su žene mlađe od 25 godina, tako da…
– Dobro, ali ako ga toliko ljudi ima, onda sigurno nije toliki bed, proba Ivan drugim pristupom.
– A gle. Imaš puno vrsta HPV-a. Uglavnom prođe sam od sebe, ali ako ne prođe, može izazvati, ono, šest vrsta karcinoma.
– A da sad, odmahne Ivan rukom.
– Oš da ti guglam kad si tako pametan?
– Okej, ajde vjerujem ti, kaže Ivan kolutajući očima.

– ‘Rak vrata maternice, rodnice i stidnice u žena, rak penisa u muškaraca i rak anusa i stražnjeg dijela grla, uključujući rak korijena jezika i krajnika u žena i muškaraca’, Prekine ga Tanja čitajući s mobitela.
– Ček, muškaraca? Pita Ivan, prvi puta stvarno zainteresirano.
– Tako piše.
– Šta nije da dečkima od toga ne može biti ništa?
– Očito nije tako.

Ivan tu malo zašuti, malo razmisli, kao da nešto broji u glavi, a onda kaže:
– Pa dobro. Ako se koristi kondom, ništa ti ne može biti, kaže Ivan slavodobitno.

Tanja na to stisne usnice i odmahne glavom, kao da joj je žao što mu to mora reći.

– A gle, kondomi smanjuju rizik, ali i dalje se mogu zaraziti područja koja nisu prekrivena prezervativom.

Ivan na to ostane tiho.

– A kaj, s tim cjepivom si ok?
– Pa to je kao, preventivna mjera, a možeš se cijepiti i dok si još mali, kaže Tanja.

Na to profesor napokon uđe, ne obazre se na studente koji ga čekaju već skoro dvadeset minuta, baci bunt nekih papira na stol, i počne kao da kašnjenja uopće nije bilo. Kičme se u stolicama usprave, žamor se stiša.

– E? Šapne Ivan Tanji.
– Da?
– Jel’ te mogu barem otpratiti do tamo? pita, a Tanja ništa ne odgovori, jer je ionako znala da hoće.

______________________________________________________________________________________

Tekst je nastao u sklopu srednja.hr native studija.