Svi koji rade u školi trebali bi proći psihotest prije zaposlenja: Tko se, uopće, tome može protiviti?
Školska tajnica izbola je svoju psihijatricu nožem. Zadala joj je dvadeset ubodnih rana, a nastavnike na društvenim mrežama više brine to što smo napisali da je radila s djecom, nego što se takav incident mogao dogoditi u školi. Trebali bismo, valjda, u metar izmjeriti udaljenost ureda tajnice od najbližeg djeteta da zaključimo radi li netko s djecom ili u blizini djece, prije nego li postaviti pitanje – jesmo li učinili sve da spriječimo da se ovakav napad idući put ne dogodi u školi? To je ipak teže nego šutjeti ili samo skrenuti raspravu na semantiku. No, od semantike još nitko nije bio trajno nesretan; od semantike još nitko nije umro niti svoju liječnicu dvadeset puta ubo nožem. Od narušenog mentalnog zdravlja jest i o tome bismo trebali prvo pričati, a onda nešto, konačno, s dugim, debelim zakašnjenjem i konkretno poduzeti. Možda su baš psihološke evaluacije taj prvi korak.
Ilustracija: Pexels
Većina učitelja i nastavnika u našim školama upravo je onakva kakvim ih ljudi zamišljaju. Obrazovani, pristojni, pošteni ljudi koji podučavaju i odgajaju tuđu djecu. Ljudi su to koji ni po čemu nisu za društvo opasni. No, svako neko vrijeme naiđemo na, manje ili više ekstremnu, iznimku od tog pravila.
Tko je ‘lud’, tko pije tablete, tko je na psihijatriji
Neki su nastavnici učenicima pričali da poznatim političarkama žele nabiti glavu na kolac. Neki su pipali i napastovali djecu koju su trebali zaštititi i čuvati od opasnosti. A neki, pak, huškali horde antimaskera i ‘zavodili’ učenike na svoje sulude teorije zavjere.
To je samo djelić ispričanih priča, a gdje su one koje tek trebaju biti ispričane. Kada pokrenem tu temu, bilo u svom dobro poznatom ili nekom novom društvu, svaki put se iznenadim. Čujem tako priču o nastavnici koja je otela svog kolegu nastavnika. Poslije su je vratili na radno mjesto.
Pričaju mi tako o profesorima koji su na njih urlali iz petnih žila. Znali su ih i pošteno udariti. A ja se sjetim svoje nastavnice koja bi nas jednog dana dočekivala kao pretjerano ushićena prijateljica, drugog bi nam kroz suze pripovijedala o životnim lekcijama, trećeg objašnjavala kako smo propaliteti od kojih ništa u životu neće biti.
Svi smo u nekom trenu to ispričali razredniku, pedagoginji, ravnatelju i svi smo, baš svi, dobili neku varijaciju odgovora – ‘pa znaš kakav/a je’. U zbornici se sve znalo, čak su to naši drugi nastavnici nama učenicima i prepričavali. Tko je među njima ‘lud’, tko je na tabletama, a tko je bio na psihijatriji. Kada bi se dogodilo neko, na sreću, minorno sranje baš s tim nastavnikom, nitko ništa nije poduzimao.
Gotovo pa u gene usađen sram
Iako danas na svakom uglu netko govori o važnosti mentalnog zdravlja, a više ljudi no ikad ide na psihoterapiju, situacija u školstvu nije se značajno promijenila. Školska tajnica izbola je svoju psihijatricu nožem. Zadala joj je dvadeset ubodnih rana, a nastavnike na društvenim mrežama više brine to što smo napisali da je radila s djecom, nego što se takav incident mogao dogoditi u školi.
Trebali bismo, valjda, u metar izmjeriti udaljenost ureda tajnice od najbližeg djeteta da zaključimo radi li netko s djecom ili u blizini djece, prije nego li postaviti pitanje – jesmo li učinili sve da spriječimo da se ovakav napad idući put ne dogodi u školi? Da želimo biti zlonamjerni, rekli bismo da te nastavnike za to, očito, nije briga.
Ali nismo. Svjesni smo da se gotovo pa u gene usađen sram od mentalnih bolesti ne da tek tako izbrisati. Taj sram zasigurno nije izbjegao nastavnike. I oni sve znaju o svojim kolegama, njihovim stanjima i poremećajima. No, o tome se ne priča kao o upali mjehura ili išijasu. To je i dalje tabu tema. Puna srama, stida i nelagode.
I nastavnici plaču
Već godinama slušamo zabrinute stručnjake, psihologe i terapeute, koji nas upozoravaju na narušeno mentalno zdravlje mladih. Sve više anksioznosti, depresije i pokušaja suicida. Zastrašujuće je vidjeti razliku u broju onih koji pate od mentalnih problema i onih koji, na koncu, za to dobiju i stručnu pomoć.
Istovremeno, nemoguće je ne čuti gromoglasnu šutnju kad je u pitanju mentalno zdravlje nastavnika. Onih koji svakodnevno odgajaju tu istu anksioznu, depresivnu i suicidalnu djecu. S njima provode vremena više nego roditelji, ponekad ih bolje i poznaju. Njihovo mentalno zdravlje gotovo nikada nije tema.
Sram, nelagoda, šutnja. Nije, dakle, ni čudo što su se uzburkale strasti kad smo potegnuli to pitanje. Kad smo rekli da bi oni koji rade u školi, s djecom, u blizini djece, daleko od djece – baš svi – trebali proći psihološku evaluaciju. Da to ne bi trebalo na tome stati. Da bi svi prosvjetari trebali na raspolaganju imati stručnu psihološku pomoć i podršku. Da se mentalno zdravlje ne može naučiti na kolegijima iz metodike i didaktike koje su na faksu položili još u Jugoslaviji.
Nitko još nije umro od semantike
To su, za naš sustav, opasne ideje. Nastavnicima okidač za strah, u očima brojnih samo još jedan osmišljeni napad. Za državu trošak i briga koju dosad nisu bili spremni osigurati. Za roditelje priznanje da i oni i njihova djeca mogu imati problema s mentalnim zdravljem koje se, baš kao i svaki somatski problem, mora tretirati ozbiljno.
Za društvo je to teška realizacija da ljudi nisu dobri ili loši, normalni ili ‘ludi’, već na spektru. To je nekomforna spoznaja da nitko nije imun na narušeno mentalno zdravlje. Posebno ne danas, kada se stres pomahnitalo užurbanog vremena u kojem živimo, uvukao u svaku poru našeg postojanja.
Sve to teže je nego šutjeti ili samo skrenuti raspravu na semantiku. No, od semantike još nitko nije bio trajno nesretan; od semantike još nitko nije umro niti svoju liječnicu dvadeset puta ubo nožem. Od narušenog mentalnog zdravlja jest i o tome bismo trebali prvo pričati, a onda nešto, konačno, s dugim, debelim zakašnjenjem i konkretno poduzeti. Možda su baš psihološke evaluacije taj prvi korak.
*Komentar je stav autora i ne odražava nužno stav redakcije portala srednja.hr
