Tužna priča iz hrvatskih školskih klupa: Profesor upitao učenike što žele biti kad odrastu, a jedan ga je odgovor posebno šokirao
Za saborske je zastupnike jučer bio posljednji radni dan prije blagdana. Odlaze na praznike prije školaraca i na njima ostaju punih mjesec dana, sve do 15. siječnja. Kada bi trebali donositi za zemlju sudbonosne odluke, na saborskim se sjednicama značajan broj njih uopće ne pojavljuje. Iz tog su razloga u medijskim prijenosima česti prizori praznih klupa sabornice. Ne čudi, stoga, kako se među mladima javlja stav da je riječ o osobama koje ne rade puno, ali svejedno za to primaju plaću. Profesor Ivica Puljak jednom je prilikom petaše pitao što žele biti kada odrastu i ostao šokiran kada je saznao da je najboljem među njima uzor upravo loš hrvatski političar.
Sjednica Sabora; screenshot, YouTube
Ako bilo gdje u svijetu, a tako i kod nas, školarce pitate što žele biti kada odrastu, odgovori koje ćete dobiti uvijek su slični. Jedan želi biti učitelj, druga liječnica, treći frizer, četvrta glumica, a neki od njih žele biti astronauti i putovati na mjesec. Rijetki će odgovoriti da žele biti političar ili saborski zastupnik. I to ne mora značiti ništa loše, osim ako kao obrazloženje ne navedu da je to zato što zastupnici ništa ne rade, a imaju veliku plaću. Upravo tako odgovorio je jedan petaš na pitanje profesora Ivice Puljka i pokazao koliku moć utjecaja saborski zastupnici imaju na one najmlađe i najmanje iskvarene u našem društvu. Facebook status profesora Puljka prenosimo u cijelosti.
[JAKO TUŽNA PRIČA – KAKO SABORSKI ZASTUPNICI LOŠE UTJEČU NA NAŠU DJECU]
Na nekim od mojih predavanja pitam djecu ”Što ćete biti kad narastete?”. Između ostalog da vidim o kakvoj budućnosti sanjaju, potajno se nadajući da sam neke od njih možda motivirao na razmišljanje da jednog dana budu znanstvenici. Ima toga dosta. Doduše ne znam jesam li ih ja motivirao ili su o tome već i prije razmišljali, ali me takva razmišljanja djece jako vesele.
Kad sam to pitanje postavio petašima u jednoj maloj školi, počeli su uglavnom standardnim odgovorima: “Bit ću učiteljica, doktorica, pjevačica, nogometaš, frizer …”. Negdje pri kraju serije odgovora, jedno dijete, u zadnjoj klupi, poprilično živahnog izgleda, onako glasno kaže: “Ja želim biti saborski zastupnik!”. Moram priznati da me taj odgovor malo zatekao, pa sam ga upitao: “A zašto?”. A on će: “Zato jer oni ništa ne rade, a imaju veliku plaću!”.
Nakon par sekundi oporavljanja od šoka, kažem ja njemu: “Uh, nije mi baš drago da dijete u tvojim godinama kao životni cilj ima ništa ne raditi i za to dobivati plaću.” A on se brzo snađe: “Ma ne mislim ja ne raditi, ja bih radio, ali svejedno bih imao veliku plaću.”. Ne dam se ni ja – “Aj sad kad misliš biti zastupnik, moraš se naučiti prihvatiti i kritike. Mislim da ti ona prva rečenica nije baš bila sjajna, jer ako ne budeš dobro radio, onda će te ovi prijatelji iz razreda, koji su te izabrali, smijeniti …”. I dodam još par blagih kritika, jer je to ipak dijete. Ali vidim da se on s tim kritikama dobro nosi.
U to jedna učenica pristojno digne ruku, i nakon mog odobravanja, kaže: “A znate, on vam je najpametniji u razredu, najbolji je učenik.”. I zaista se tijekom predavanja ispostavi da taj učenik jako puno toga zna, skroz je dobar i pristojan, živ i aktivan baš onoliko koliko treba.
Sve u svemu bilo je to jedno otrežnjenje i za mene. Nisam mislio da se naša svakodnevna loša politika spustila toliko duboko u društvo, da i najmanjoj djeci služe kao izuzetno loš uzor.
Prazna sabornica (kao na ovoj slici, kad se raspravljalo o problemima invalida) i mjesec dana odmora koje su uzeli zastupnici, samo potvrđuju moje zle slutnje da je njihov utjecaj na društvo izuzetno loš. Naravno, ovdje ne mislim na sve zastupnike, uvijek ima onih koji su odgovorni i rade svoj posao kako treba, ali ipak većina to ne radi dobro i ta činjenica zaista frustrira, najdiplomatskije moguće rečeno.
Saborski zastupnik ne bi smio raditi niti jedan drugi posao osim toga te bi trebao biti primjer poštenog, predanog i odgovornog rada. Saborski zastupnik bi trebao biti primjer uljuđenog i pristojnog ponašanja, tolerancije i integriteta, svega što bi svaki roditelj poželio kao uzor svom djetetu. OK, znam da je ovo poprilično naivno, ipak je to politička arena i potrebne su kritike, a ni emocije se ne mogu uvijek kontrolirati, ali sve to može imati pristojne granice. Ja se ipak nadam da ćemo jednog dana imati i Sabor kojeg se nećemo sramiti. Dopustite mi ovakve romantične nade u ovo predpraznično doba, ma koliko one nerealno izgledale.
