U hrvatskim školama provjeravanje čitanosti lektire individualno je za svakog profesora
Školska lektira je nezamjenjiva sastavnica predmeta Hrvatski jezik i obavezna je bilo da se radi o osnovnoj ili srednjoj školi. Iako je za nju određena posebna rubrika ocjenjivanja, lektira i dalje pripada području književnosti. Ono što predstavlja problem je njeno provjeravanje.
U sklopu Cjelovite kurikularne reforme nedavno su predložene izmjene oko popisa lektire koji se nije mijenjao gotovo dvadeset godina. Osim što je novi popis podijelio kako profesore i književnike, tako i učenike koji u konačnici, (ne)čitaju lektiru, problem u obrazovnom sustavu predstavlja i njeno provjeravanje koje nije točno precizirano, već je prepušteno profesorima da odluče po kojem će principu provjeravati čitanje i razumijevanje lektire. Za Srednja.hr provjerili smo na koje se sve načine u Hrvatskoj provjerava lektira.
Rijetki su oni koji pročitaju lektiru u cijelosti
Lektira većini učenika zna biti dosadna, nezanimljiva, naporna, a najčešći razlog zašto je tomu tako da se (osim sveprisutne učeničke lijenosti), tematika djela ne podudara s njihovim interesima. Činjenica da su prisiljeni čitati neko djelo, također negativno utječe na konačni rezultat pa učenici ili ne pročitaju određenu lektiru u cijelosti ili je uopće ne pročitaju pa posegnu za popularnim sažetcima koje pronalaze na internetu.
S druge pak strane, profesori nisu ujednačeni u provjeravanjima lektira, već individualno ovisi o profesoru neke škole.
– Kod nas se lektira provjerava u obliku dvije pismene provjere u polugodištu, vođenja dnevnika lektire, ali i usmenim provjeravanje, rekla nam je profesorica hrvatskog jezika koja predaje u jednoj zaprešićkoj osnovnoj školi.
U riječkoj Salezijanskoj gimnaziji lektira se provjerava isključivo usmenim putem, dok se u bjelovarskoj ekonomskoj i birotehničkoj školi osim usmenim odgovaranjem, lektira provjerava i u sklopu ispita iz književnosti.
– Imamo usmeno odgovaranje lektire i obično ih lektiru pročita samo petero pa oni odgovaraju, a ostali dobiju nedovoljan. Kad se piše test onda dobijemo esejsko iz lektire. Teme za zadaćnicu su isto vezane za lektiru, otkrio nam je Ivan, učenik ekonomske i birotehničke škole u Bjelovaru.
Osim usmenim i pismenim putem, u nekim školama lektire se provjeravaju i putem izlaganja.
– Lektire izlažemo putem prezentacije, dva izlagača po lektiri. Ostali postavljaju pitanja i na temelju toga dobijemo ocjenu iz lektire, rekao nam je Branimir, gimnazijalac iz Bjelovara, priznavši kako lektire koje su zadane za maturu čita većina u razredu, dok iz ‘važnijih’ lektira neka pitanja se nađu i u testu iz književnosti.
Ista škola, različita pravila
Ivana Franjić, profesorica hrvatskog jezika u XIII. gimnaziji u Zagrebu u razgovoru za Srednja.hr kaže kako su lektire u srednjoj školi itekako omraženi pojmovi među učenicima, ali je njihovo čitanje nezamjenjiva aktivnost pri savladavanju književnih razdoblja, jezika i sposobnosti razumijevanja pročitanoga, ali i bogaćenju vokabulara.
– Na spomen lektire učenici me uglavnom pitaju ‘Profesorice, a koliko ta knjiga ima stranica?’ Na to im pitanje često odgovorim ‘Knjiga je teška 2 kilograma!’ Ako je stranica previše, javlja se razredno nećkanje. Ako je pak stranica malo, razrednom odjekuju glasovi da će pročitati knjigu. Uvijek postoje oni učenici koji redovito čitaju svaku lektiru, ali je definitivno više onih koji ne čitaju i koji općenito u čitanju ne vide nikakvu korist, rekla je profesorica Franjić, dodajući kako nastavnici unatoč negodovanju učenika moraju provjeravati čitanost i razumijevanje čitanosti.
U njenom slučaju nema fiksiranog pravila kako se lektira na njenom satu provjerava, već koristi više različitih metoda, ovisno o karakteru razreda.
– Provjeravanje čitanosti u mojim je razredima različito, a ovisi o učeničkoj interakciji te njihovoj unutarnjoj, ali i vanjskoj motivaciji. U provjeravanju čitanosti koristim različite metode – pitanja kojima provjeravam sadržaj pročitanoga djela, zatim koristim polazne tekstove (npr. ulomka iz romana) s pitanjima koja se odnose na tekst, ali i na djelo u cjelini, rasprave s ključnim pitanjima iz djela. Koristim i metodu pojedinačnoga ispitivanja (ako nam to vrijeme dopusti) te tražim od učenika da vode dnevnik čitanja, kazala je nadalje Franjić koja je kroz svoje pedagoško radno iskustvo uočila kako su učenici najaktivniji kada mogu raspravljati o djelu te iznositi vlastita mišljenja o pročitanom što ju veseli jer ne samo da aktivnije sudjeluju u nastavi, već i jačaju svoje govorničke vještine.
Nema jednake metode provjeravanja
Zanimljivo je kako u XIII. gimnaziji rade još dvije profesorice, a sve one imaju različiti pristup provjeravanja čitanosti lektire.
Profesorica Iva Rogulja Praštalo kaže kako obradi nekog djela uvijek prethodi pismena provjera čitanosti čija se ocjena može podići u drugom dijelu provjere, odnosno u usmenoj interpretaciji određenog književnog djela.
– Obradi djela uvijek prethodi provjera čitanosti: učenicima podijeljenima u skupine čitam po pet pitanja na koja oni moraju odgovoriti što brže i jezgrovitije, a zatim započinjemo razgovor o djelu. Oni koji su u toj analizi posebno aktivni, te samoinicijativno nude odgovore na pitanja i svoje opaske o djelu, svojim zalaganjem ‘zarade’ povećanje ocjene koju su dobili iz provjere čitanosti. Netko tko je na testu dobio ocjenu dobar tako vrlo lako može povećati svoju ocjenu na vrlo dobar, otkrila je profesorica Rogulja Praštalo koja je priznala i kako učenici uvijek pokušavaju prepisivati, no pitanja postavljena za usmene analize lako otkrivaju popularne ‘prepisivače’.
Sličan, ali u svojoj mjeri jedinstven princip kao profesorica Franjić ima Ana Đordić profesorica iz iste gimnazije koja također prakticira da učenici vode dnevnik čitanja.
– Provjeru lektire provodim pisanom provjerom razina čitanosti, pojedinačnom usmenom provjerom razina čitanosti u obliku razgovora o pročitanu djelu. Također, provjerom dnevnika čitanja ili temeljem zajedničkog razgovora o pročitanu djelu i usmjerenih pitanja za analizu i interpretaciju na koja učenici odgovaraju služeći se svojim bilješkama, citatima iz lektirnog djela te prethodno stečenim znanjem teorije i povijesti književnosti, kaže profesorica.
Ono što je za zaključiti, nijedan od naših sugovornika nije naveo jednaku metodu provjeravanja čitanosti lektire. One jesu slične, ali svaka se drugačije provodi. Činjenica je da su lektire nezaobilazan segment u području predmeta hrvatskog jezika koji se bavi književnošću, ali izgleda kako nema provjeravanja koji bi bio jednak za sve škole u Hrvatskoj, bilo da se radi o osnovnoj ili srednjoj školi.
