U Hrvatskoj postoji škola koja ima cjelodnevnu 45 godina: ‘Jedna učiteljica za najmlađe nije dovoljna’
Već 45 godina riječka Osnovna škola Nikola Tesla provodi program cjelodnevnog odgojno-obrazovnog rada. Uvođenje eksperimentalnog programa cjelodnevne škole u 62 škole u Hrvatskoj bila je prilika da porazgovaramo s dugogodišnjom ravnateljicom te škole, Tatjanom Bandera – Mrakovčić. Postoji više razlika između riječkog modela, koji izvrsno funkcionira već desetljećima, i ovog koji je eksperimentalno ušao u škole. Ključna je ta da učenicima nastavu drže dvije učiteljice, a problem je i u uzorku škola koje su odabrane za eksperiment, navodi ravnateljica riječke škole.
Tatjana Bandera-Mrakovčić, ravnateljica OŠ Nikole Tesle u Rijeci| foto: OŠ Nikola Tesla/screenshot: KanalRI (YouTube)
Otkako je u ožujku ove godine predstavljen eksperimentalni program cjelodnevne škole, tema je to o kojoj javnost ne prestaje raspravljati. Ovaj program od početka 2023./24. školske eksperimentalno se počeo provoditi u 62 osnovne škole koje su se prijavile za sudjelovanje. Učenici su dobili neke nove predmete, a drugačije onima u eksperimentu izgleda i nastavni dan.
Najprije se u prvom dijelu dana provodi klasična nastava po predmetima. Za najmlađe, učenike razredne nastave ona traje do 12:40, a za učenike predmetne do 13:15, nakon čega slijedi ručak. Potom slijedi program potpore, potpomognutog i obogaćenog učenja tijekom kojeg učenici s nastavnicima ponavljaju gradivo, rješavaju zadaću i slično. Taj dio programa za učenike od 1. do 4. razreda traje do 14:05 sati, a za starije do 14:40. potom slijedi neobavezni dio nastave, izvannastavne aktivnosti koje mogu potrajati do 17 sati.
Uvođenje cjelodnevne nastave podiglo je veliku buru, ne samo među dionicima obrazovnog sustava – učiteljima, učenicima i roditeljima, nego i šire. No, možda je manje poznato da u Hrvatskoj već postoje škole koje provode neku vrstu cjelodnevnog odgojno-obrazovnog rada. I to desetljećima. U Osnovnoj školi Nikola Tesla u Rijeci on se provodi od školske godine 1978./79., dakle već 45 godina. Nakon ove škole, takozvani riječki model preuzele su još neke škole u Rijeci.
‘Nakon prve godine djeca i roditelji bili su zadovoljni’
Razgovaramo s dugogodišnjom ravnateljicom ove škole, Tatjanom Bandera-Mrakovčić. U školi se zaposlila kao učiteljica razredne nastave i radila je u cjelodnevnom odgojno-obrazovnom radu pa iz prve ruke zna kako stoje stvari. U spomenici škole krajem sedamdesetih godina zabilježeni su i početci cjelodnevnog rada.
– Kada je započela eksperimentalna provedba cjelodnevne nastave, zgradu smo dijelili s Učiteljskim fakultetom. Bili smo i ostali njegova vježbaonica. U eksperimentalnu provedbu započelo se u Rijeci, Zagrebu i jednoj osnovnoj školi u Beogradu. Inicijator je bila riječka, tada se zvala Pedagoška akademija, a eksperiment je trajao godinu dana. Tražila se suglasnost roditelja za sudjelovanje. Škola je prije toga imala produženi boravak, dakle bilo je zaposlenih roditelja kojima je takav oblik rada bio potreban, a u tom su periodu bila uključena i djeca iz socijalno nestabilnih obitelji, kojoj smo pružali pomoć. Tada su grupe bile daleko veće jer su i razredi bili veći. Nakon prve godine cjelodnevnog odgojno-obrazovnog rada provedena je evaluacija koja je pokazala da su i djeca i roditelji zadovoljni. Nakon početnih koraka nismo imali većih poteškoća u radu, prepričava nam ravnateljica.
Tada je radno vrijeme roditelja bilo drugačije pa je i cjelodnevni rad škole bio od sedam do petnaest sati. S obzirom na to da su u nekim obiteljima i tada oba roditelja bila zaposlena, postojala je potreba za takvim modelom rada.
– Ali imate roditelja s drugačijim radnim vremenom pa im naš cjelodnevni model ne odgovara, radije idu u drugu školu koja ima produženi boravak jer je nama radno vrijeme u nastavi do 16 sati i u pravilu dijete ne možete odvesti iz škole ranije, osim u nekim iznimnim situacijama, prepričava nam Bandera-Mrakovčić.
U riječkoj školi učenici razredne nastave u cjelodnevnoj imaju dvije učiteljice
Trenutno je u njihovoj školi u ovakvom obliku rada osam grupa razredne nastave. No, u programu koji se provodi u OŠ Nikola Tesla u Rijeci i onom koji je ušao u 62 osnovne škole diljem Hrvatske, naglašava nam, postoji jedna velika i, po njoj najvažnija, razlika – u riječkom su modelu s učenicima dvije učiteljice.
– Svaka od njih predaje svoja tri predmeta. One su ravnopravne, obje su razrednice i dijele razredna zaduženja. Jedna radi od 7:30 do 12:00, a druga od 12:00 do 16:30, izmjenjuju se dan po dan, ističe ravnateljica.
Kada se tek počelo govoriti o uvođenju cjelodnevne škole u Hrvatskoj, njezina je reakcija bila pozitivna. Vremena su se, navodi, promijenila i moramo ići naprijed. No, program koji je ušao u naše škole i način na koji je uveden, veli, ne sviđaju joj se.
– Ne kažem da mi se ne sviđa u cjelini, ali potrebno ga je modificirati. Mislim da je trebalo malo više savjetovanja, malo više priprema i da smo malo ishitreno ušli u realizaciju. Najveći problem vidim u razrednoj nastavi. Itko tko je ikada radio u školi shvaća da je nemoguće i neizvedivo biti u mlađim razredima toliki broj uzastopnih sati. To su malena djeca, koncentracija učitelja mora biti maksimalna, tim više što su učitelji ili učiteljice u prijelaznom periodu rada s prvašićima ujedno i odgojiteljice, a to je vrlo zahtjevan posao. Osim neposrednog rada s djecom postoji strašno puno ostalog posla – od priprema, planiranja i ispravljanja ispita do edukacija. Dakle, rad u razredu nije jedino što učitelji rade. Da bi rad u razredu bio kvalitetan, ima jako puno drugih poslova koje učitelj mora odraditi, kaže Bandera-Mrakovčić.
Osim što u riječkom modelu cjelodnevne rade dva učitelja, postoje još neke razlike u odnosu na cjelodnevnu nastavu koja se od ove školske godine eksperimentalno provodi. Kako objašnjava ravnateljica OŠ Nikola Tesla, kod njih se izmjenjuju obvezni predmeti i slobodno te organizirano slobodno vrijeme. Primjerice, između obveznih nastavnih predmeta uvijek je neka vrsta rekreativne pauze, slobodno vrijeme. Obavezno, kada im to dopuštaju vremenske prilike, učenici izlaze na dvorište ili odlaze u obilaske. U programu cjelodnevne škole treba uvažiti i razlike između, primjerice, gradova i sela – plan ne može biti svugdje isti.
Učenici ponedjeljkom donose torbu s priborom koji doma vraćaju tek u petak
Jedna od ključnih značajki riječkog modela jest i ona da učenici ponedjeljkom ujutro donose školsku torbu s priborom i onda je praznu odnose kući, a sav pribor ostaje u školi tijekom tjedna.
– Oni eventualno mogu imati neki zadatak, ako treba nešto izrezati, pronaći, dopuniti, ali klasične domaće zadaće nema. U petak ujutro dolaze s praznom torbom u školu i doma nose sav školski pribor da bi roditelji bili upoznati s time što se radi. Dakle, to je model koji 45 godina funkcionira i funkcionira jako dobro, navodi Bandera-Mrakovčić.
Provodili su i evaluacije svog programa u suradnju s Učiteljskim fakultetom u Rijeci, koje su pokazale izrazito zadovoljstvo roditelja. Oni ističu da bi ovakav oblik rada preporučili svima. Istraživali su i prelazak u peti razred. Ravnateljica kaže kako uopće nije bilo problema, čak se pokazalo da su učenici koji su bili u ovom obliku cjelodnevnog rada samostalniji.
– Ponavljam, u načelu stvarno nemam ništa protiv cjelodnevne škole, ali mislim da način na koji je zamišljen ovaj eksperimentalni program nije dobar. Nije moguće samo preslikati modele drugih zemalja, morate uvažiti i kulturu podneblja i socijalne karakteristike. Nismo svi isti i ne možemo se uspoređivati u nekim stvarima ni s Fincima ni Nijemcima jer je naš mentalni sklop drugačiji, navodi ravnateljica.
‘Mislim da se u ovo malo ishitreno ušlo’
Problematičnim ocjenjuje i činjenicu da bi se ostanak u školi učenika sedmog ili osmog razreda mogao oduljiti i do kasnih poslijepodnevnih sati.
– Mislim da se u ovo malo ishitreno ušlo. Mislim da će biti i problem s uzorkom. Ušle su pretežito manje škole, ne znam koliko je to za eksperiment relevantno i koliko je to dobar uzorak koji će nam nešto konkretno pokazati. U svakom slučaju, ono što eksperiment pokaže i probleme koje pokaže, moramo uvažiti. Potrebno je ići prema cjelodnevnoj školi, ali hajdemo napredovati u tome i mijenjati stvari koje se pokažu lošima. Cjelodnevna škola da za učenike razredne nastave, a za učenike predmetne nastave – kome je potrebna. Zašto u školi zadržavati neko dijete koje pohađa sedmi ili osmi razred, a posve je samostalno i odgovorno. U školama ima učenika koji su već registrirani sportaši i koji imaju treninge, imamo djecu koja pohađaju baletne ili glazbene škole i zato moramo biti fleksibilni, naglašava Bandera-Mrakovčić.
Za kraj dodaje da je jako zainteresirana za rezultate ovog eksperimenta.
– Dapače, zašto ne usvojiti ono što se pokaže dobrim? Moramo ići naprijed, samo je bitno kako, zaključuje riječka ravnateljica.
