U jednoj epizodi podcasta saželi smo sve što trebate znati o cjelodnevnoj školi: Ovo su ključni problemi
Stiže nam cjelodnevna škola. Novi predmeti, obroci, dulji odmori, pisanje zadaće u školi, boravak, za neke i do 17 sati. Iduće četiri godine eksperimentalno u njih 50, a nakon, ako sve bude po planu, u svim osnovnim školama diljem RH. Kritika ne nedostaje. Nastavnici se žale, propituje se satnica, dodatan posao, plaća, ali i sam koncept prema kojem će učenici više vremena no ikad provoditi u školi. O tome su u 12. epizodi Redakcija podcasta diskutirali urednici Marko Matijević i Martina Gelenčir te novinar portala srednja.hr Duje Kovačević.
Duje Kovačević, Martina Gelenčir i Marko Matijević u novoj epizodi Redakcija podcasta o cjelodnevnoj školi
Foto: Tea Ovničević Matijević, srednja.hr
Kako je na početku epizode pojasnila Martina Gelenčir, izvršna urednica na portalu srednja.hr, cjelodnevna škola eksperimentalno kreće već najesen i tako će se provoditi četiri godine. Promjene su velike. Nastavni dan za učenike bit će podijeljen u dva dijela – obvezni i izborni. Obvezni dio trajao bi do 15 ili 15:30, nakon čega, u drugom dijelu, slijede izborne izvannastavne i izvanškolske aktivnosti do oko 17 sati. Uvode se i novi predmeti kao što su Praktične vještine i Svijet i ja, Informatika će se zvati Informacijske i digitalne kompetencije te će biti obvezan predmet od 1. do 4. razreda osnovne škole, a Tjelesnu i zdravstvenu kulturu će predavati kineziolozi, a ne učitelji razredne nastave. Učiteljima će biti uvećana osnovna plaća za 4,5 posto, nekima i više ovisno o tome koliko budu angažirani u izbornim i izvannastavnim aktivnostima cjelodnevne škole.
Neki su protiv bilo kakve ideje cjelodnevne škole
Koncept cjelodnevne škole, kako su se složili glavni urednik Marko Matijević i novinar Duje Kovačević, nije ništa novo. Radi se o modelu koji se primjenjuje u brojnim stranim zemljama, a neke naše škole različite programe cjelodnevne škole provode već neko vrijeme, jedna od njih posljednjih 40 godina. Ideja je dobra, a iza nje stoji tendencija da učenici obave većinu školskih obaveza u školi, da imaju više vremena za odmor i rekreaciju, a roditeljima bi se pružila prilika da vrijeme koje kod kuće provedu s djecom bude kvalitetnije. Kritičari sada ističu da nitko nije protiv koncepta cjelodnevne škole kao takve, no naši urednici i novinari kažu da to baš i nije točno.
– Prije nego što smo išta znali, već su krenule opasne kritike. ‘Što će nama djeca raditi cijeli dan u školi, to se sve radi da bismo mogli biti na poslu do osam navečer, kapitalizam’. To pokazuje da itekako ima onih koji se protive ideji cjelodnevne škole. Ima ljudi koji su privilegirani, koji ne rade, i ne razumiju potrebu cjelodnevne škole. Ja sam bio dijete kojemu su roditelj išli na posao u 6 ujutro i vraćali su tek popodne. Dobar dio vremena sam bio prepušten sebi, nakon škole. Koncept cjelodnevne škole je dobar kao koncept. Zamišljeno je ne na način da se inkorporiraju dodatni sadržaji, odmori, vrijeme za rekreaciju dok učenici budu u školi. Škola je sada za učenike svaki dan kratkotrajna ‘muka’, a sad bi to moglo biti dulje bivanje u školi, ali opuštenije, istaknuo je Duje.
Na to se nadovezao Marko spomenuvši još tri skupine ljudi koji su kritični već prema ideji cjelodnevne škole.
– Prva skupina ljudi kaže da država preuzima odgoj nad djecom, to je paranoično, misliti da država to uopće može. No, mogu čak i razumjeti tu neku logiku jer građani nemaju povjerenja u institucije. Druga skupina ljudi su nastavnici koji rade instrukcije, koje su postale unosan biznis na crno. Učenici u sklopu nastave bi trebali napraviti zadaću, sve što trebaju u vezi škole, i otići iz škole bez brige. Treća skupina su profesori koji rade puno i koji bi u našim projekcijama mogli raditi još i više, oni bi nadrapali, već sada rade puno. Možda će po novome trebati raditi izvan norme. To je realna kritika satnice, nabrojio je Marko.
Najesen cjelodnevna škola eksperimentalno ulazi u 50 škola. To su škole koje će se javiti na poziv Ministarstva obrazovanja i moraju nužno zadovoljiti uvjet jednosmjenske nastave. Ministarstvo će, kako je pojasnila Martina, uzeti u obzir da uzorak obuhvaćenih škola uključuje različite škole, što po broju učenika, što geografski, što po sredini u kojoj se nalaze, bilo da je riječ o selu ili velikom gradu.
‘Eksperimentalno je politički i znanstveno najkorektnija stvar za napraviti’
Nekima je problem i s, kako kažu, ‘eksperimentima’. Kako je Duje istaknuo, eksperimentalne provedbe programa provode se zato da bi vidjeli kako osmišljena rješenja funkcioniraju u praksi, postoje li problemi i kako bi dobili feedback prije ulaska programa, u ovom slučaju, u sve škole.
– Eksperimentalno je politički i znanstveno najkorektnija stvar za napraviti. Ne da kažeš ‘ovo je gotov program, i stavljamo ga u sve škole’. S ovime dobivamo mogućnost da svake godine radimo testove, da mi kao mediji možemo izvještavati o prednostima i nedostacima, raditi pritisak. Imamo četiri godine da sve napravimo kako treba i da imamo neki okvir s kojim idemo dalje. Bitno je i da nakon 2027. i dalje budemo fleksibilni da napravimo neke preinake. Mislim da je glavna greška naše zemlje što smo neke stvari u obrazovanju stavili u kamen i jako ih teško mijenjali. Zbog toga smo morali imati štrajkove diljem zemlje i desetke tisuća ljudi na ulicama. To što je nešto eksperimentalno, možda je nezgodna riječ, bit će bolje za sve nas, kazao je Marko.
Provedeno je i javno savjetovanje o eksperimentalnom programu cjelodnevne škole, trajalo je svega dva tjedna, no pristiglo je gotovo 3 tisuće komentara i puno kritika. Kritična skupina koju valja prepoznati su svakako učitelji i učiteljice razredne nastave. Oni već sada provode najviše vremena s djecom, predaju većinu predmeta, a u cjelodnevnoj će školi i za vrijeme dodatnih aktivnosti, pauza za rekreaciju, čak i odmora morati biti s učenicima. Neki smatraju da treba zaposliti po još jednog razrednog učitelja kad krene cjelodnevna škola, nalik školama koje takve programe već provode.
Najveći pak problem glede eksperimentalnog programa odnosi se na to što još uvijek ne znamo tko je radio na programu. Ministar Radovan Fuchs govorio je 200 ljudi iz sustava, no njihova nam imena nisu poznata. Stvara se tako, složili su naši urednici i novinari u podcastu, atmosfera nepovjerenja prema jednom od najkapitalnijih projekata koje je domaće školstvo ikada vidjelo.
Izvršna urednica portala srednja.hr Martina Gelenčir
Foto: Tea Ovničević Matijević, srednja.hr
‘Jako puno se govori o kvantiteti, a malo pozornosti se pridaje tome kakva je nastave Informatike’
Kritike se pojavljuju i glede pojedinih predmeta u cjelodnevnoj školi. Prvenstveno, oko Informacijskih i digitalnih kompetencija koje postaju obvezan predmet od 1. do 4. razreda osnovne škole, jedan sat tjedno. Prije je taj predmet, odnosno Informatika, bio izboran u opterećenju od dva sata tjedno. I tu je MZO naišao na brojne kritike zbog smanjenja satnice. No, velika je stvar, valja istaknuti, što taj predmet sad postaje obvezan za sve učenike. Prijašnji model znao je stvoriti baš nepotrebne probleme s kontinuiranosti sadržaja koji se podučava. Martina je ispričala svoje iskustvo koje je doduše nastupio nešto kasnije, no slično je jer ima veze s kontinuitetom sadržaja.
– U 5. razredu sam dobila izbornu Informatiku. U početku smo učili hardver, softver, poslije Office i Paint, a onda i neke obrasce u HTML-u. I onda sam došla u srednju školu gdje mi je Informatike bila obvezni-izborni predmet, svi smo je slušali. Veći dio je u osnovnoj imao izbornu. Ponovno smo u prvom srednje i dijelu drugog učili sve ono što smo već učili u osnovnoj. Ja vam ne mogu opisati kako je to izgledalo, nastavnica nam je na ploču crtala prozor Worda i cijelu alatnu traku. To su bile osnove koje smo ponavljali, a znali smo ih. Velika je muka to bila za nas, koji smo sve znali, ali je bilo neugodno i za nastavnicu, koja se trudila nama dati neke izazovnije zadatke. Tu je ona kao profesorica imala dodatan posao jer je u jednom razrednom odjelu, imala dvije različite skupine. Čini mi se da se to događa i sada pri prijelazu iz 4. u 5. razred. Jako puno se govori o kvantiteti, kritika ide na to što se smanjuje satnice, a jako malo pozornosti se pridaje tome kakva je uopće nastava informatike koja je postojala do sada, rekla je Martina uz dodatak da su problemi s kontinuiranosti nastave Informatike problem koji je nastao za vrijeme mandata bivše ministrice Blaženke Divjak.
Dosta dobar argument, rekla je Martina, je da se na ovaj način – smanjenjem satnice Informatike – pokušava riješiti problem deficita nastavnika tog predmeta. To se doduše može reći i za nastavu Tjelesnog te predmeta Svijet i ja, dodao je Duje, no čak i da je to jedan od razloga, ako promjena ima smisla, rekao je, zašto ne? Spomenimo tu još jednom i veliku novost koja dolazi na nastavu Tjelesne i zdravstvene kulture. Nastavu iz tog predmeta više neće izvoditi učitelji i učiteljice razredne nastave, već magistri kineziologije, odnosno nastavnici tjelesnog. To je, kako je primijetio Marko, rezultiralo ‘ratom priopćenjima’ između fakulteta koji obrazuju jedne i druge stručnjake. To ne mora biti loša promjena, istaknuo je Marko, no treba vidjeti hoće li se na Kineziološkom faksu, kako je to primijetio i Duje, uvesti metodički i pedagoški kolegiji usmjereni na djecu tog uzrasta – u razrednoj nastavi – kojima nastavnici tjelesnog ranije nisu držali nastavu.
Kako ćemo dograditi 619 škola?
Koliko će stvarno biti uspješna cjelodnevna škola. slažu se Martina, Marko i Duje, vidjet ćemo u eksperimentalnoj provedbi. Glavni je cilj, budući da će provoditi više vremena u školi, osigurati da učenici odrađuju, ako ne sve, onda većinu svojih školskih obveza u školi. Ako tu budu vidljive promjene, većina će biti zadovoljna s ovim programom. No, ako učenici i dalje budu morali svoje slobodno vrijeme provoditi ekstenzivno učeći i radeći za nastavu, to neće biti dobro.
U sve odgojno-obrazovne ustanove cjelodnevna škola bi trebala ući 2027. godine. Do tada se, kazala je Martina, trebaju dograditi, u ovoj ili onoj mjeri, zgrade čak 619 osnovnih škola koje trenutno rade u dvije ili tri smjene. Koliko je uopće realno da se u naredne četiri i pol godine sve to obavi, da se dograde škole, pitanje je još uvijek otvoreno za diskusiju. Ulogu će tu igrati i dobra suradnja između osnivača – predstavnika općina, gradova i ponekih županija – i države.
– To je prostorni problem, javnog natječaja, izvođenja radova. Problemi se mogu riješiti, ako rade svoj posao, do 2027. godine bez problema. Problem postoji u Splitu i Zagrebu, kao većim gradovima. Moja osnovna škola ne može samo izgraditi kat, mora se nešto srušiti, graditi novo, što je veći trošak. Kako se došlo do procjene od šestotinjak škola? Tu treba napraviti ozbiljne građevinske elaborate. Lakše je tamo gdje ima puno prostora za gradnju, u manjim mjestima. Što ako ne bude manji broj škola spremno? To je neka realnost koje moramo biti svjesni, da nećemo svih 619 škola dograditi, jer možda u temeljima nećemo napraviti sve stvari dobro ili će netko sabotirati s lokalne razine, zaključio je Marko.
Cijelu epizodu Redakcija podcasta o cjelodnevnoj školi možete pogledati u videu ispod.
