Učiteljica Sanja otkrila nam je detalje Škole na Trećem: Rastužila me količina ružnih riječi u nastavničkim grupama
Sanja Polak danas je poznata gotovo svakome. Nakon trideset godina radnog staža, učionicu je zamijenila televizijskim studiju i krenula podučavati sve hravatske učenike drugih razreda. U velikom razgovoru za srednja.hr otkrila nam je i najsitnije detalje Škole na Trećem, ali i što govori studentima koje također podučava kako da budu dobri učitelji.
screenshot: HRT
Gotovo da nema učenika koji za lektiru nije čitao barem jedno od književnih djela Sanje Polak. Dnevnik Pauline P., Drugi dnevnik Pauline P., Mali Jan ima plan samo su neke od knjiga koje su se urezale u sjećanja generacija mladih.
Ipak, Sanja Polak djeci je danas poznatija kao ‘učiteljica Sanja’. Jer, nakon 30 godina rada u školi, gospođa Polak učionicu je zamijenila televizijskim studijem i obrazovala sve hrvatske učenike drugog razreda.
U velikom razgovoru za srednja.hr otkrila nam je i najsitnije detalje Škole na Trećem, ali i što govori studentima koje također podučava kako da budu dobri učitelji.
Kako ste se odlučili prijaviti za Školu na Trećem?
Neki kažu da je potrebno određeno vrijeme promišljanja za donošenju bilo kakve odluke u životu. I to je u redu. U situaciji u kojoj smo se našli početkom ožujka nije bilo vremena za duga razmišljanja i promišljanja. Kad se u mislima vratim u ožujak 2020. kako bih potpuno iskreno odgovorila na vaše prvo pitanje sa sigurnošću mogu ustvrditi da sam ovu odluku donijela bez puno razmišljanja. Bila je to odluka koja se donosi srcem, a ne umom.
Na postavljeno pitanje: ‘Tko je dovoljno spreman i dovoljno hrabar da stane pred TV-kamere?’, jednostavno sam odgovorila: ‘Mislim da sam dovoljno spremna i dovoljno hrabra’. Na probnom snimanju pokazala sam što mogu i što znam. Tako je počela moja priča u Školi na Trećem.
Jeste li tada već znali što Vas očekuje?
Nitko u Lijepoj našoj nije znao što nas čeka. Nitko nije mogao ni pretpostaviti. Radili smo dan po dan. Osobno, naradila sam se kao nikad u životu i bila zahvalna na svemu što mi se događa uz svjesnost da može biti i puno gore. Bila sam zahvalna za svaki dan u kojem sam zdrava i u kojem imam snagu za daljnji rad. Mislim da su slično razmišljali svi ljudi uključeni u ovaj projekt.
Predano, stručno i organizirano radilo se bez prestanka, uz veliku odgovornost i spremnost za brzo reagiranje na bilo koji problem koji se rješavao bez odgađanja. Snimalo se svakodnevno, u ne baš idealnim uvjetima, uz veliku neizvjesnosti što donosi sljedeći dan.
Koliko dugo radite u školi?
Učiteljica sam razredne nastave 30 godina u OŠ Davorina Trstenjaka u Zagrebu. Radim u Područnoj školi, Savska 77, u zgradi Učiteljskog fakulteta. Naša škola je vježbaonica Učiteljskog fakulteta u Zagrebu i od početka učiteljskog rada do danas mentorica sam studentima, budućim učiteljima razredne nastave iz svih metodika nastavnih predmeta razredne nastave.
Jeste li prije imali iskustva s nastupima pred kamerom?
Zbog aktivnog rada i kao učiteljica i kao književnica odazivala sam se svim pozivima novinara i urednika televizijskih ili radijskih emisija. Gostovala sam u različitim emisijama govoreći o važnosti poučavanja, statusu učitelja, važnosti čitanja, svom stručnom i umjetničkom radu i slično. Pisala sam i scenarije za televizijski i obrazovni program Hrvatskog radija i televizije u nekoliko navrata tijekom svog učiteljskog i književnog rada.
Koliko se rad na televiziji razlikuje od rada u školi?
Ovo je pitanje o kojem se može napisati cijela jedna knjiga ako se želi na njega detaljno odgovoriti. Međutim, u suštini, nema velike razlike. Studentima na Učiteljskom fakultetu često kažem: ‘Svaki nastavni sat je mala kazališna predstava, monodrama u kojoj ste vi glavni lik. Uz mali dodatak, to je interaktivna predstava koja zahtijeva i aktivnost publike, učenika koje ćete poučavati’.
Postoji, naravno razlika u radu na televiziji i radu u školi. U studiju nema učenika, samo su kamermani i režija. Stoga je sposobnost zamišljanja učenika izuzetno korisna tijekom poučavanja na daljinu. Što više imate iskustva rada uživo s učenicima, raste i mogućnost zamišljanja učenika tijekom snimanja kad njih zapravo nema u prostoru u kojem radite.
U prvim danim snimanja bilo mi je najvažnije da se, koliko god je moguće i putem kamera prenese učenicima pozitivna energija, želja za učenjem i ostvari čak i zamišljena komunikacija. Bilo mi je važno da djecu zadržim svojom pričom i jasnim izlaganjem pred TV-ekranima. Zbog toga sam u početku emitiranja Škole na Trećem, u prvim danima snimanja govorila sporije, neke rečenice i nekoliko puta ponavljala, postavljala pitanja čekajući odgovore i sl.
Što vam je bilo bolje, a što vam je nedostajalo?
Prije svega, posao TV-učiteljice je potpuno nov za sve nas i do sada nije postojao čak ni na listi budućih zanimanja. U svim svojim sanjarenjima o poboljšanju načina poučavanja, statusa učitelja u društvu, svojim željama kako biti još učinkovitija i bolja učiteljica, kako ja zamišljam idealnu školu i svoj posao, nikad, ali zaista nikad nisam mogla ni pomisliti da će me život odvesti do situacije da budem učiteljica na televiziji čiji će rad pratiti tisuće učenika i učitelja. Kao književnica imam vrlo maštovit um, međutim tako nešto mi nikad nije palo na pamet. A upravo to se dogodilo. Stoga sve sigurnije mogu reći da nam život daruje najbolje i najzanimljivije priče.
Posao TV-stručnosti, mentalne i tjelesne kondicije, snalažljivosti, pristupačnosti, poniznosti, fleksibilnosti i brzine rješavanja tekućih problema.
Posao u školi, neposredan rad u učionici s djecom je puno komotniji, slobodniji i jednostavno, životniji. U snimanjima u studiju nedostajala su djeca, njihovi pogledi, njihova pitanja, njihove rečenice koje su u svakodnevnom poučavanju meni posebni okidači za stvaranje novih još neviđenih kreativnih nastavnih aktivnosti.
Jedinu prednost u ovoj vrsti poučavanja vidim u izloženosti od koje, čini mi se mnogi bježe. Mi smo projektom ‘Škole na Trećem’ kao sudionici projekta ‘Škola za život’ otvorili vrata svojih učionica (TV- učionicom) i cjelokupnoj javnosti pokazali kako bismo mi pokušali ostvariti postavljene odgojno-obrazovne ishode.
Da smo imali više vremena na raspolaganju, bolje uvjete rada, komunikaciju i stvaranje scenarija unutar timova uživo, a ne na daljinu, program bi vjerojatno bio znatno bolji. U nekoliko dana trebalo je sve posložiti i krenuti u realizaciju nečega što nikad prije nije postojalo. A mogućnosti za živi suradnički rad nije bilo i svi smo mi, nas tristotinjak radili i sve pripremali na daljinu. Jedino smo se svi koji smo snimali vidjeli uživo, također pazeći na razmak, ako je to bilo moguće.
Učili smo u svakodnevnom radu, bez posebnih velikih i višednevnih priprema za bilo koji nastavni TV-dan. Za to jednostavno nije bilo ni prostora ni vremena. Učili smo u uronjeni u nova vlastita iskustva i iz svojih grešaka uz budnost i odgovornost da ih bude što manje.
Godine života i rada u školi i susreti s mnogobrojnim učiteljicama i učiteljima pokazali su da su učitelji skromni, samozatajni i vrlo pošteni dio našeg društva. Na predavanjima i edukacijama s učiteljima koje smo provodili u projektu ‘Škola za život’ vidjela sam da učitelji jako puno rade i trude se. Ima vrlo kvalitetnih ideja i projekata u skoro svakoj školi, međutim vidljivost toga rada je vrlo mala. Zato smo tijekom dvogodišnjeg stručnog usavršavanja tijekom reforme stalno učitelje poticali da javno pokazuju što i kako rade, da dijele svoje ideje i iskustvo, naglašavajući da smo svi zajedno jači i uspješniji za naše učenike.
Prednost Škole na Trećem vidim jedino u mogućnosti veće vidljivosti našeg rada. Za takvu vrstu izloženosti zaista treba imati i stručnosti, iskustva i puno hrabrosti jer smo svjesni koliko se budno prati što i kako radimo i koliko glasno može odjeknuti svaka naša pogreška. Dobro je da je ukupna javnost uvidjela što sve učitelj radi i možda snažnije doživjela što sve čini kvalitetnu nastavu čak i uz vrlo ograničavajući faktor, a to je nemogućnost neposrednog kontakta s učenicima. Taj nedostatak nastojali smo ublažiti otvaranjem adresa e-pošte da bismo pokazali da nam je komunikacija sa svim učenicima izuzetno važna.
Kako su izgledale pripreme za nastavne lekcije u Školi na Trećem, a kako sama snimanja?
U prvih nekoliko dana, usporedno sa snimanjima, formirali smo timove učiteljica koje su pripremale nastavne sadržaje i materijale za snimanje svakog nastavnog dana. Većina učiteljica je osim rada na daljinu sa svojim učenicima, pripremala nastavne aktivnosti i za ‘Školu na Trećem’ i ovo im je bio prvi put da pišu scenarij za TV-program i mislim da su sve jako dobro snašle u novom zadatku. Bilo je važno da su učiteljice u timovima TV-škole učiteljice koje su svakodnevno sa svojim učenicima i koje dobro znaju što odabrati za ovakav način poučavanja na daljinu. Cijele dane timovi koji broje desetak učiteljica svakog razreda radile su scenarije i sadržaje za nove nastavne dane. U isto vrijeme se snimalo i dogovarala su se snimanja sljedećih dana.
Moji dani tijekom snimanja i emitiranja ‘Škole na Trećem’ bili su svi, manje-više jednaki. Ustajala sam u 5.30, sjedala za računalo, čitala scenarij, provjeravala prezentaciju za pametnu ploču i zadatke izrađene različitim digitalnim alatima. Sve je to trebalo ‘upisati u sebe’ i udahnuti svim tim materijalima ‘živ učiteljski duh’, začiniti sve nekom dodatnom pričom, dodati ‘životnog učiteljskog soka’ da nastavni dan bude djeci zanimljiviji.
Nakon dvosatnog rada, krenula bih se spremati za nastup pred kamerama koji uključuje brigu o vlastitom izgledu, češljanju, šminkanju, odijevanju jer djeca zaslužuju gledati nasmijanu i urednu učiteljicu. Nakon toga, razmišljala sam što mi je od rekvizita potrebno da bi nastavni dan bio uspješniji. Iako je odjel rekvizita na HRT-u povremeno radio, neke ideje za bolji nastavni dan došle bi uoči samog snimanja pa sam od kuće nosila školski pribor i knjige, svakodnevne kućne predmete koji su bili povezani s temom nastavnog dana, povrće, voće, cvijeće…
Tijekom vožnje praznim gradom do zgrade HRT-a prolazila sam u mislima cijeli nastavni dan i nastavne lekcije.
Snimanja s pripremama obično su trajala oko dva sata za jedan sat emitiranja. Moj TV-nastavni dan snimao se obično od 10,00 do 12,00. Nije bilo prilike za puno ponavljanja. Trebalo je nastavne blokove (obično tri ili četiri u jednom snimanju) izložiti, izgovoriti bez prekida i ponavljanja. To znači da tijekom 15 minuta trebam paziti što govorim, kako izgledam, kako se krećem, pred kojom stojim pločom, kako objašnjavam sadržaj, koji je slikokaz na prezentaciji, kako pišem po ploči, koliko točno izgovaram rješenja zadataka, gdje mi stoji mikrofon da nema šumova u tonskom snimanju, u koju kameru gledam (bilo ih je tri).
Posebno se moralo voditi računa o vremenu. Svakom nastavnom bloku bila je određena minutaža koju je trebalo poštovati. To je bilo najzahtjevnije. Redateljica ili urednica daje znak da imam još minutu ili dvije vremena za izlaganje, a ja pred sobom imam još dosta sadržaja i žurim se da sve izgovorim i prikažem i točno u određeno vrijeme završim sa smišljenom i čisto izgovorenom najavom za sljedeći blok.
Nakon snimanja, oko 14.00 sati, došla bih kući, otvorila računalo i preuzimala scenarij za novi nastavni dan. Tijekom preostalog dijela dana komunicirala sam s učiteljicama, članicama tima Škole za trećem za 2. razred. Poslijepodne je bilo određeno za rad s fonetičarkom. Svaki scenarij i prezentaciju smo telefonski zajednički prošle pazeći na poštivanje pravogovornih pravila i točnih naglasaka i rečeničnu intonaciju uz sve ostale vrednote govorenog jezika.
Stigla bi tako večer, posljednje čitanje za sutrašnje snimanje, pa noć. Pa novo rano jutro. I tako sam živjela tri mjeseca. U početku je bilo teško i naporno, a kasnije, svakim danom snimanja bilo je sve više iskustva i čovjek se navikne. Nevjerojatno je što sve čovjek u kratko vrijeme uz aktivan rad može naučiti. Zato se u projektu ‘Škole za život’ i zalažemo za strategije poučavanja rješavanja problema, aktivnog učenja i istraživačkog učenja.
Imate li kakvih anegdota koje biste željeli podijeliti?
Mogla bih reći da je svaki dan snimanja nosio neku svoju anegdotu. Djeca zaslužuju sretnog i nasmijanog učitelja i učiteljicu, a život nam nosi svakakva iskustva u kojim se javlja velika lepeza emocija koje nisu uvijek radost. Snimali smo u vremenima koja su bila puna tužnih vijesti, puna brige, snimali smo prije potresa, nekoliko puta smo osjetili potres i u studiju tijekom snimanja, svaki djelatnik je osim svoje poslovne imao i neku svoju tužniju osobnu životnu priču koju je ostavio kod kuće. Prije svakog snimanja, počela sam pjevati ili se jače gibati i šaliti pred kamerama kako bi se podigla energija i sve krenulo veselo.
Na početku snimanja, još u ožujku kad je bilo zbilja tužno, odučila sam na snimanje svakoga dana nositi košaricu s cvijećem. Košarica sa živim i prirodnim cvijećem na učiteljskom stolu bio je moj doprinos životnoj radosti. Teško je bilo u ožujku nabaviti sadnice ili živo cvijeće kad su svi dućani i tržnice bile zatvorene. Nekako sam se snašla i zaista, svaki dan na mom je stolu bila i košarica s cvijećem.
Cvijeće bih nakon nekoliko dana posadila u vrtu, kupovala zatim nove sadnice za sljedeća snimanja, njih ponovo posadila u vrtu i tako deset tjedana. Sad mi je vrt uz staru djedovu kuću na brijegu pun posađenog cvijeća koje sam redovito kupovala ili nabavljala za snimanja.
Jeste li imali tremu?
Nemam problema s tremom. Učiteljski posao je posao izlaganja pred učenicima. Imam puno iskustva u predavanjima i radu sa studentima, imam puno iskustva u radu s čitateljima na književnim susretima i trema se jednostavno istopi. Kad kamera krene, trema nestane. Umjesto treme više sam osjećala veliku odgovornost jer naš rad je bio izložen svim učiteljicama, učiteljima, djeci i roditeljima u cijeloj Hrvatskoj pa i šire.
Dobili smo poruke i iz daleke Australije i iz Kanade da nas učenici i tamo gledaju. Znala sam da će u počeku sve biti u zanosu i s puno poruka podrške. Isto sam tako bila svjesna da će taj period proći i da će doći dani kad će krenuti negativni komentari za Školu na Trećem. To nas je dodatno osnažilo i povećalo budnost da što manje griješimo. Poštujemo svaki komentar koji smo dobili, osobno do mene nije stigla ni jedna kritika na moj rad iako sam potpuno svjesna svake svoje pogreške, pogrešnog naglaska, nepravilnog redoslijeda riječi u rečenici i bude mi žao.
Međutim s obzirom na uvjete u kojima smo radili, možemo svi mi biti zadovoljni. To je ogroman posao za kojeg treba puno snage, hrabrosti i davanja bez bilo kakvih kalkulacija.
Kakav je osjećaj gledati sebe na televiziji?
Zahvaljujem na vrlo zanimljivom pitanju. O tome do vašeg pitanja nisam razmišljala i nisam sebe to do sad pitala. Hm… Nisam imala problema gledati samu sebe na TV-ekranu. Tijekom snimanja nastojala sam zadržati svoju autentičnost, tekst ni jednog scenarija nisam učila napamet… Čitala sam kod kuće scenarije, rekla bih ‘upijala ih’ i svaki dan iznova izvodila vlastitu interpretaciju onoga što su kolegice pisale. Često sam u svaki blok dodala nešto svoje s obzirom na godine poučavanja u učionici.
Svaki dan sam, obično nakon snimanja, pogledala prikazan nastavni dan na televiziji da vidim u čemu sam pogriješila i što trebam popraviti u daljnjim snimanjima. Gledajući, pretežito sam bila zadovoljna. Ponekad bih se začudila kako sam i što sam sve izgovorila ne sjećajući se da je tako bilo na snimanju. Snimali smo tri dana unaprijed i ja bih u ponedjeljak gledala na televiziji program koji smo snimali prošlu srijedu. Meni je u glavi bio odrađen i snimljen već nastavni dan za četvrtak.
Tako se znalo dogoditi da ne znam koji je datum ili dan. Živjela sam paralelno dva dana u jednom. Onaj na snimanju i onaj stvarni. Tako sam se šalila da imam dva petka. Jedan utorkom kad snimamo za petak i stvarni petak kad snimamo, mislim srijedu. Svaki dan sam dijelila na dva dijela. Dan prije rada s fonetičarkom i dan nakon rada s fonetičarkom. Prije rada s fonetičarkom bila sam u jednom danu snimanja, a nakon rada s fonetičarkom u drugom danu snimanja.
Tko je vodio brigu o vašim učenicima (slao, ispravljao zadaće) dok ste radili u školi na Trećem?
U projektu kurikularne reforme sam od prvog dana i suautorica sam Kurikuluma za nastavni predmet Hrvatski jezik. Članica sam Stručne radne skupine za Hrvatski jezik i članica Stručne radne skupine za Razrednu nastavu i kao takva, zbog obima posla izdvojena sam iz nastave jer ne bih mogla u isto vrijeme putovati Hrvatskom, predavati učiteljima na stručnim skupovima, mentorirati on-line na platformi Loomen, pisati nove stručne tekstove i drugi niz poslova u projektu da sam još i u redovitoj nastavi.
Prije ulaska u projekt Škola na Trećem otpratila sam učenike četvrtog razreda tako da sad nemam svoje učenike u razredu sve dok se ne vratim svom uobičajenom učiteljskom poslu u OŠ Davorina Trstenjaka u Zagrebu. Mnoge učiteljice koje rade na projektu ‘Škola za život’ rade i u školama sa svojim učenicima i to je dodatan napor. Trenutno radim samo u projektu.
Kakvi su dojmovi vaših (bivših) učenika, rodbine…?
Tijekom svih dana snimanja molila sam za snagu da sve izdržim i da sve prođe u redu. Sretna sam jer su do mene nije tijekom ova tri mjeseca redovito dolazili samo komentari podrške i pohvale za moj rad. U početku sam dnevno dobivala i stotine poruka podrške i zahvale preko različitih kanala.
Bilo je ponekad teško uz sav posao na sve osobne poruke odgovoriti, iako mislim da sam uspjela. To sve što se događalo u obitelji i telefonski među prijateljima jer osobnih kontakata nisam imala, komentirala bih rečenicom: ‘Sve je to moj poziv i posao’.
Kako komentirate rad svojih kolega za vrijeme nastave na daljinu?
Povremeno sam razgovarala sa svojim kolegicama učiteljicama koje su mi pričale svoja iskustva rada s učenicima u nastavi na daljinu. Svi učitelji s kojima sam pričala imaju svoja nova iskustva, svoje brige za učenike i novonastale probleme i svoje prekovremene radne sate koji se teško bilo kakvim novcima mogu platiti. Sve što se je u ovim okolnostima radilo, radilo se isključivo srcem. Barem ja tako mislim.
Svi učitelji trebaju priznanje, pohvalu i zahvalu za dodatno uložene napore i brigu za učenike. I roditelji također jer se u ovoj situaciji ponovo pokazalo koliko je važna dobra i pozitivna suradnja učitelja i roditelja.
Sve u životu ima svoju lijepu i manje lijepu stranu pa tako i ova situacija u kojoj su se našli svi učitelji. Svaki od nas kao osoba drugačije reagira na krizne situacije i nastojim većinu toga prihvatiti i razumjeti. Iskreno, začudila sam se nekim tekstovima na web-portalima o projektu Škole za život, pa i radu Škole na Trećem koji nisu bili ni potpuno istiniti, ni dobronamjerni i radili su, po mom skromnom mišljenju, više štete nego koristi u, i ovako, vrlo teškim okolnostima.
Posebno sam se začudila komentarima učitelja u nekim učiteljskim grupama na društvenim mrežama. Neki komentari ne samo da su me začudili, nego su me rastužili pa i zabrinuli. Razumijem da smo svi prošli i prolazimo kroz tešku situaciju i smatram da je lakše ako sve to jednostavno prihvatimo, zasučemo rukave i damo sve od sebe da šteta bude što manja bez puno jadikovki i zlonamjernih komentara. Količina ružnih riječi i komentara koje sam mogla pročitati baš me je rastužila, ponekad je i zaboljelo.
Vjerujem da ćete razumjeti da je, u situaciji u kojoj skoro tristotinjak učiteljica i učitelja, stručnjaka i djelatnika HRT-a svakodnevno radi specijalni obrazovni program kao pomoć i podrška svim učiteljima razredne nastave na daljinu, dodatno se izlažući unatoč preporuci ‘Ostani doma’, pomalo ili dosta bolno čitati komentare u kojima se takvom poslu izruguje i navode samo greške i propusti. Čitajući takve komentare pitala sam se: ‘Što takvi učitelji, koji pišu takve komentare i javno iznose svoje, po meni štetne misli, mogu dati učenicima, kako takvi učitelji rade s učenicima kad tako pišu i tako razmišljaju?’
Duboko vjerujem da su takvi učitelji u velikoj manjini. A znamo da manjina da bi nadvladala većinu mora biti vrlo glasna. Nailazila sam povremeno na ruganja i izrugivanja što nikako ne mogu prihvatiti i povezati s učiteljskim pozivom pa sam ponekad bila baš razočarana. Srećom, samo ponekad.
Onda sam shvatila da je najbolje to sve ružno ignorirati i sve sam manje čitala sve vijesti, objave i komentare. Shvatila sam da moram ostati čista, pozitivna, optimistična zbog učenika kojima predajem i svih ljudi koji nas svakodnevno prate i da mi ružni i zlonamjerni komentari samo smetaju pa sam se odmakla od njih. Svima sam poznata samo po širenju pozitivizma i vjerujem da ću nastaviti u tom smjeru i dalje.
Želite li štogod dodati ili naglasiti, a da vas nisam pitao?
Želim dodati i podcrtano naglasiti da briga društva za ljudske potencijale ne počinje nakon završetka fakulteta nego upisom u prvi razred osnovne škole. Zbog toga cjelokupno društvo treba više promišljati i uvijek se još više zalagati za što kvalitetnije obrazovanje. Jer, kako djecu odgajamo i obrazujemo, takve ćemo imati ljude za deset ili dvadeset godina.
Program Škole na Trećem pokazuje da se u malo vremena i uz puno rada može stvoriti velik broj sati obrazovnih sadržaja od kojih većina može biti na korist svima koji poučavaju djecu. Mislim da je važno da ovo iskustvo koje imamo i koje smo stekli radom u Školi na Trećem i svim ostalim oblicima nastave na daljinu treba biti temelj za daljnja promišljanja, stvaranja i osmišljavanja novih oblika poučavanja.
Na samom početku reforme govorili smo kako je važno biti spreman na promjene koje su sve brže i upravo to nam se i dogodilo. Vjerujem da je većina nas učitelja spremno odgovorila na ovu veliku promjenu potpune nemogućnosti neposrednog kontakta s učenicima, a da se ipak i učilo, i poučavalo. Stvarala su se neka nova iskustva koja bi nam trebala biti baština za daljnji učiteljski rast.
Zahvaljujem svim velikima i moćnima što su malima rekli: ‘Da’.
Da je bilo obrnuto, bilo mi puno, puno teže.
