Ugledna pedagoginja: Devetogodišnja škola ne može se napraviti po modelu prekrajanja iznošene, stare, prekratke haljine
Ministarstvo znanosti i obrazovanja u idućih nekoliko godina planira uvesti novi koncept predškole kojim bi se obvezno školovanje u Hrvatskoj produljilo na devet, umjesto trenutnih osam godina. A koje rješenje predlažu? Pa, ideja je obaveznu satnicu predškole povećati sa sadašnjih 150 do 250 sati na oko 500 do 700 sati, kroz čitavu pedagošku godinu prije upisa djeteta u osnovnu školu. Taj plan Ministarstva za srednja.hr komentirala je ugledna pedagoginja Jasna Krstović, umirovljena profesorica Učiteljskog fakulteta u Rijeci i autorica niza radova koji se bave područjem predškolskog odgoja. Jasno ističe – uvođenje obveznog devetogodišnjeg obrazovanje ne može se ‘napraviti po modelu prekrajanja iznošene, stare, de mode prekratke haljine, dodavanjem novih centimetara poruba.’
Jasna Krstović| foto: UNIR/Unsplash
Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja EU s obveznom školom u trajanju od samo osam godina. Pa već godinama s vremena na vrijeme u javnom prostoru možemo čuti najave da ćemo to uskoro promijeniti, a najnoviji plan Ministarstva znanosti i obrazovanja izašao je u javnost proteklih dana. Naime, ideja je obaveznu satnicu predškole povećati sa sadašnjih 150 do 250 sati na oko 550 do 700 sati, kroz čitavu pedagošku godinu prije upisa djeteta u osnovnu školu. Kod nas je program predškole obvezan od 2013. godine, ali u ovakvom obliku ne zadovoljava standarde obveznosti te ne ulazi u Eurydice statistiku obveznog obrazovanja.
Devetogodišnjim osnovnim obrazovanjem želi se postići da sva djeca budu u dječjim vrtićima, odnosno da predškolski odgoj bude zastupljen na onoj razini da stvarno bude predškola, odnosno uvjetno ‘nulti razred’, rekao je nedavno ministar Radovan Fuchs na HRT-u.
– Dakle, ne vrtić u kojem se ne priprema na određeni način, već da je ta godina pred školu stvarno godina s određenim kurikulumom i s obavezom da sva djeca od četvrte godine moraju pohađati vrtić te da u tome rade kvalificirani kadrovi koji za to moraju proći određene edukacije, izjavio je ministar Fuchs na HRT-u.
Obvezna devetogodišnja škola stara je priča
Osim što je Hrvatska među malobrojnim zemljama s osmogodišnjim obveznim obrazovanjem, imamo i premali broj nastavnih sati te djeca relativno kasno ulaze u sustav obvezne osnovne škole, ističe naša sugovornica, Jasna Krstović, ugledna pedagoginja i umirovljena profesorica Učiteljskog fakulteta u Rijeci. To, naglašava, dozvoljava zaključak da je postojeći sustav zastario te da su promjene nužne.
– Jedna od najčešće spominjanih promjena temelji se na ideji produljenja obveznog obrazovanja kroz razvoj modela devetogodišnje škole. To naravno nije nova priča, dapače, dovoljno je samo površno ‘proguglati’ dnevni tisak i vidjeti da se najave tog modela kontinuirano najavljuju već 20 godina. Je li i sada riječ o tome, vidjet ćemo, kaže nam Krstović.
Za početak ističe i kako stručne literature kojom se argumentira važnost proširivanja opsega obveznog obrazovanja ne manjka.
– Argumenti su unisono složni u tvrdnji da se radi o afirmaciji obrazovanja kao najznačajnijeg alata u poticanja osobnog razvoja u skladu s amplifikacijskim mogućnostima svakog čovjeka. Radi se i o značajnom društvenom kapitalu koji jače i snažnije od svih drugih utječe na razvoj društva u cjelini. Zato bi danas, obrazovanje kao svojevrsna civilizacijska tekovina trebala biti dostupna urbi&orbi, a obveznost mjera kojom se to ostvaruje. Tendencije produžavanja obveznosti obrazovanja uobičajeni su alat politike za postizanje većeg i dugotrajnijeg sudjelovanja, ističe profesorica.
Ministarstvo pokazuje zabrinjavajuću razinu nerazumijevanja stvari
Pojašnjava i da postoje različiti modeli obveznog osnovnog obrazovanja, a iz najave Ministarstva Hrvatska će se odlučiti za produljenje ‘na dolje’, dakle uključivanjem predškole u sustav. To, kaže profesorica, ima opravdanje prije svega u razvojnim značajkama djece rane i predškolske dobi koje dozvoljavaju institucionalnu obveznost ostvarivu primjerenim i odgovarajućim kurikularnim pristupom.
– Dostupna obrazloženja kojima ministarstvo ostvaruje devetogodišnju osnovnu školu uključivanjem predškole kao prve stepenice pokazuje zabrinjavajuću razinu nerazumijevanja stvari. Naime, uspostava devetogodišnje škole vrlo je ozbiljna promjena. Riječ je o složenoj cjelovitoj transformaciji cijelog sustava, o strukturnoj reformi koja ima svoje značajke i dugoročnu dinamiku ostvarivanja. To se nikako ne može napraviti po modelu prekrajanja iznošene, stare, de mode prekratke haljine, dodavanjem novih centimetara poruba, kaže Krstović.
Plan Ministarstva je riješiti ovaj problem linijom manjeg otpora, smatra te ističe da je riječ o olakom i nestručnom zadiranju u podsustav ranog i predškolskog odgoja (RPOO).
– Oprobana je to i već viđena metoda aktualnog nositelja obrazovne politike kojom se RPOO neznalački podcjenjuje i omalovažava. Skrivanjem iza proklamirane i nikad ni izdaleka ostvarene obveznosti predškole (2013.g) stvara se privid jednostavnosti i logičnosti produžavanja obveznosti ‘prema dolje’. Naravno, jer je to puno lakše nego hvatanje u koštac s transformacijama o kojima je već bilo riječi. Pri tom se kao argumentacija koriste numeričke vrijednosti iskazane u povećanoj satnici i trajanju predškole, kaže Krstović.
‘Nikakvo krpanje ni s jedne ni s druge strane nema nikakve koristi’
Sa stručnog aspekta, ovakvo postavljanje predškole kao temelja dvetogodišnjeg obrazovanja nema uporište. Umirovljena profesorica pojašnjava da trenutni RPOO funkcionira kao zaseban dio sustava temeljen na vlastitim zakonskim i drugim aktima. Uz to, ima i svoj kurikulum koji je koncepcijski i paradigmatski različit od sustava koji slijedi.
– Izgradnja obvezne osnovne devetogodišnje škole kao cjelovitog sustava pretpostavlja izradu zajedničkih kurikularnih dokumenta temeljenih na istovrsnim koncepcijskim pretpostavkama i svega ostaloga o čemu se raspravljalo u Kurikularnoj reformi i ponešto u Školi za život. Nikakvo krpanje ni s jedne (odozdo) ni s druge strane (deveti razred) nema nikakve koristi. Predškola je dio podsustava RPOO i kao takva, ne može potezom pera biti funkcionalno pretvorena u bazu cijelog školskog sustava. Ukoliko se to dogodi ona će izgubiti svoju predškolsku fizionomiju, a neće postati integralni dio sustava jer to jednostavno u ovakvim okolnostima nije moguće, upozorava profesorica.
Problematičan je i način financiranja RPOO
Planovi Ministarstva su, zaključuje, više nego neostvarivi. O problemima s novim Zakonom vezanim uz RPOO već smo pisali, a jedan od najočitijih je onaj da EU Hrvatskoj nalaže povećanje obuhvata djece u vrtićima s trenutnih 55 na 95% do 2023. Istodobno nam u predškolskim ustanovama nedostaje, prema procjenama, preko 22 tisuće mjesta. Dodatan problem je i model financiranja RPOO-a u Hrvatskoj.
– Od donošenja Barcelonskih ciljeva 2002. godine pomicali smo se u pogledu dostupnosti RPOO puževim korakom. I danas je to jedno od gorućih pitanja ne samo nacionalne obrazovne nego i socijalne politike. Svjedoci smo ogromnog deficita u pristupu RPOO, a i cjenovna priuštivost zahtjeva posebnu pažnju. Financiranje RPOO spušteno je na lokalnu upravu i samoupravu što rezultira ogromnim regionalnim razlikama u dostupnosti i kvaliteti dječjih vrtića. U tim okolnostima funkcionira i sadašnja organizacija predškole koja je od 2013. obvezna i besplatna. Međutim, ona se, kao i cijeli podsustav RPOO financira iz sredstava lokalne samouprave a država sufinancira program simboličkim i nedostatnim sredstvima. Zato je neophodno otvoriti političko pitanje vezano uz potrebu redefiniranja koncepta decentralizacije tj. isključive nadležnosti JLS nad RPOO u pravcu veće odgovornosti središnje države u financiranju RPOO jer je ono ključan problem. Bez toga nema ni minimalne šanse da predškola bude dostupna svima i kao takva funkcionira kao prva stepenica devetogodišnje osnovne škole, ističe Krstović.
Podcrtava kao je orijentacija na egzistencijalne probleme sustava u Hrvatskoj uvelike zamaglila pitanje kvalitete. Naša sugovornica upozorava i da zahtjevi za porastom obavezne satnice predškole uz zadržavanje postojeće kvalitete nužno traže uz prostorne i kadrovske preduvjete – ponajprije znatno veći broj visokoobrazovanih odgojitelja.
– Bez toga doći će do povećanja veličine odgojno-obrazovnih skupina, odnosno smanjenja kvalitete predškolskih programa. To ponajprije nije prihvatljivo iz perspektive dobrobiti djeteta jer istraživanja jasno upućuju na to kako samo visokokvalitetni predškolski programi vode pozitivnim obrazovnim, socijalnim i kognitivnim ishodima u djece. U Hrvatskoj postoji evidentan manjak stručnih odgajatelja. Rezultat je to nedostatka strateškog planiranja razvoja sustava, kontinuirane nebrige o razvoju mreže predškolskog odgoja, nedostatne koordinacije u sustava visokog obrazovanja i sl. I ovdje se, kao uostalom i u drugim aspektima, krenulo rješavati problem ad hock, uvođenjem učitelja u RPOO kao legitimnih kvalificiranih stručnjaka. Posljedice navedenoga tek će se vidjeti. Iz perspektive teme o kojoj govorimo, očito je da se radi o namjeri skolarizacije RPOO kako bi se zamaglile stvari i preko noći proglasilo devetogodišnje nacionalno osnovno obrazovanje u maniri koje se ne bi posramio ni vojskovođa Potemkin, zaključuje Krstović.
