Već u osnovnoj ne vole ići u školu, ali naši učenici vole svoje nastavnike: To je šansa za bolje obrazovanje
Hrvatskim osnovnoškolcima odlasci u školu alarmantno su mrski, štoviše, s prelaskom u više razrede, sve manje i manje vole ići u školu. Smatraju da su najkompetentniji u tjelesnom, likovnom i glazbenom, a s druge strane iskazuju da nisu toliko efikasni u predmetima poput hrvatskog, matematike, kemije i fizike. Lijepa je vijest da učenici izrazito pozitivno gledaju na svoje nastavnike! Znanstvenici koji su proveli veliko istraživanje koje artikulira učenički glas, ističu kako upravo dobri odnosi u hrvatskim školama predstavljaju osnovu kvalitetnijem odgoju i obrazovanju.
1079 učenika petih razreda i 1024 učenika osmih razreda iz 28 zagrebačkih osnovnih škola kroz veliko su istraživanje, koje se provodi posljednje tri godine, podijelili svoja razmišljanja o vlastitim iskustvima sa školom i svojim obrazovnim i životnim željama.
Prema onome što su o školi iskazali, čini se kako hrvatski učenici u nju baš i ne vole ići.
Preko 60% osmaša ne voli ići u školu: Problem škole je strukturalni, ona ne može pobuditi pozitivne emocije kod većine učenika
Naime, u školu ne voli ići skoro pola učenika petih razreda (42,2%), dok takvu tvrdnju iskazuje još više osmaša, njih čak 60,9%. Zašto je tome tako i što s vremenom učenicima odlaske u školu čini još omraženijima, upitali smo znanstvenike koji su radili na istraživanju.
– Znakoviti su podaci o postotku učenika koji se slažu s tvrdnjom da vole ići u školu. Taj postotak je relativno mali, međutim njega treba gledati u kontekstu drugih podataka koji ukazuju da su učenici zadovoljni odnosima s nastavnicima i odnosima s učenicima. Sve to ukazuje da problem hrvatskog školstva nije odnosni, već da je problem strukturalni, tj. da se odnosi na ono što čini školu, sadržaj školovanja i strukturu škole koja očigledno nije takva da može pobuditi pozitivne emocije kod većine učenika, pojasnila nam je Zrinka Ristić Dedić s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu (IDIZ).
Posljednje tri godine istražuju se obrazovne aspiracije hrvatskih učenika
Učenici precjenjuju vlastite sposobnosti: Kažu da su najkompetentniji u tjelesnom, a najmanje efikasni u STEM predmetima
Na pitanje ‘Koliko ti dobro ide predmet?’, i petaši i osmaši procjenjuju da su najefikasniji u tjelesnoj i zdravstvenoj kulturi te glazbenom i likovnom odgoju. Zanimljivo, osmaši procjenjuju da su najmanje efikasni u STEM predmetima – kemiji, matematici i fizici, a petaši u povijesti, matematici i hrvatskom. Ipak, i mlađi i stariji učenici na pitanje o vlastitoj kompetentnosti odgovarali su prosječnom ocjenom 3, čime zapravo iskazuju visoku razinu osjećaja vlastite kompetentnosti.
– Podaci o osjećaju kompetentnosti učenika su za mnoge takvi da učenici precjenjuju svoje sposobnosti. To je naročito tako s obzirom na prethodne rezultate našeg istraživanja, koji ukazuju na slabe navike učenja, neredovitost učenja i neredovitost u ispunjavanju školskih obveza. Sve to ukazuje da bi se u hrvatskom sustavu odgoja i obrazovanja trebalo raditi na razvijanju znanja i vještina realistične procjene vlastitih sposobnosti, ističe članica istraživačkog tima s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, profesorica Gordana Kuterovac Jagodić.
Što se tiče zadovoljstva različitim aspektima života, učenici su u prosjeku zadovoljni svim aspektima života, poput obiteljskih i prijateljskih odnosa, školskog uspjeha i života u cjelini. I petaši i osmaši najzadovoljniji su odnosima s članovima obitelji, a s druge strane, najnezadovoljniji su školskim uspjehom koji ostvaruju.
Učenici izrazito pozitivno gledaju na svoje nastavnike, to može predstavljati osnovu kvalitetnijem odgoju i obrazovanju
Učenici su imali priliku reći i što misle te kako ocjenjuju školsko okruženje u kojem se svakodnevno nalaze – svoj razred, sve učenike škole, nastavnike, ali i školu u cjelini.
Tako petaši najvišu ocjenu daju svojim nastavnicima, a potom i učenicima svojega razreda. Značajno je koliko petaša daje najviše ocjene svojim nastavnicima – njih 30% ocjenjuje ih s peticom, a čak 40% svojim profesorima daje četvorku. Osmaši su nešto nezadovoljniji nastavnicima, no i dalje ih visoko ocjenjuju – peticu im daje 8,6% učenika, a četvorku 36%.
– Posebno treba ohrabriti i pozitivno gledati na podatak da je učenička procjena nastavnika u hrvatskim osnovnim školama pozitivna. Sve to, naročito u vidu nedavnih događaja koji su ukazivali na probleme između učenika i nastavnika, ukazuje na to da su odnosi u hrvatskim školama i dalje dobri i da mogu predstavljati osnovu puno kvalitetnijem odgoju i obrazovanju. Ono što nedostaje je sustavna obrazovna politika koja bi radila na stvaranju drugačijeg, poticajnijeg okruženja za ostvarivanje potencijala kako učenika, tako i nastavnika, upozorava Iris Marušić iz IDIZ-a, koja je također radila na istraživanju.
U procjeni škole u cjelini, 67% petaša je ocjenjuje odličnim ili vrlo dobrim, dok su osmaši kritičniji prema školi (43,5% daje joj visoke ocjene). Kako ističu znanstvenici koji su radili na istraživanju, razlog tome mogu biti veća kritičnost starijih učenika, kao i duže školsko iskustvo.
Jokić: ‘U hrvatskoj školi u potpunosti nedostaje razvoj znanja i vještina učenika o upravljanju obrazovnim i profesionalnim putem’
Osmaši su iskazali i svoje stavove o gimnazijskom i strukovnom obrazovanju, a ti su stavovi važni i indikativni za njihov daljnji obrazovni put nakon osnovne škole. Smatraju da i za gimnazije i za strukovne škole podjednako vrijedi da omogućuju život u inozemstvu te da omogućuju kvalitetan život u budućnosti. Ipak, smatraju da za gimnazijsko obrazovanje više vrijedi da je cijenjeno u društvu, da više omogućuje pronalazak dobroga posla, kao i da gimnazije više nego strukovne škole dobro pripremaju za studiranje te da zahtijevaju veći trud učenika.
– Cjelokupno istraživanje o obrazovnim aspiracijama koje provodimo već tri godine, ukazuje da učenici vrlo slabo poznaju sustav odgoja i obrazovanja, vrlo slabo poznaju različite vrste srednjoškolskog obrazovanja te da bi uvelike trebalo raditi na upoznavanju učenika s obrazovnim mogućnostima i s karijernim mogućnostima. U hrvatskoj školi u potpunosti nedostaje razvoj znanja i vještina učenika o upravljanju obrazovnim i profesionalnim putem. Sve to bio je dio Cjelovite kurikularne reforme koju je, nažalost, trenutačno Ministarstvo ispustilo, naglasio nam je Boris Jokić, voditelj istraživanja, ujedno i bivši voditelj Cjelovite kurikularne reforme.
