Nina se zbog kolegija ispisala s faksa, a danas istražuje rak koji je uzeo život njenom djedu
Što kad oduvijek želiš biti znanstvenica, ali se na faksu susretneš s kolegijem kojeg ne možeš položiti iako ulažeš ogroman trud? Upravo to se dogodilo Nini. Zbog jednog je kolegija umalo izgubila pravo na studiranje. Započela je od nule na novom faksu, a tamo ju je dočekao – isti taj kolegij. Ovog puta, položila ga je s izvrsnim. Nina je buduća znanstvenica koja već proučava rak, bolest koja je uzela život njenom djedu. Svoju priču nam je poslala u sklopu natječaja za djevojke u znanosti, a osvojila je prvo mjesto.
Znanstvenica | foto: Canva
Kao da poljuljano samopouzdanje zbog pada kolegija nije bio dovoljan udarac, Ninu je na novom fakultetu dočekao isti taj kolegij. Ovog puta, položila ga je s izvrsnom ocjenom. Ni tu njena priča ne staje, jer se s profesoricom čiji kolegij nije mogla položiti opet susrela na novom faksu. Drugi put, jedina je na svom smjeru profesoričin kolegij položila s odličnim.
Nina je danas studentica na diplomskom studiju Forenzične kemije i molekularne biologije. Sudjelovala je u nizu znanstvenih projekata, a tri istraživanja u koja je uključena proučavaju tumore kod ljudi i miševa. Upravo je to područje u kojem se želi izgraditi kao znanstvenica, jer rak je, nažalost, uzeo život njenom djedu.
“20.9.2001. godine rak je oduzeo moju voljenu osobu, rak je pobijedio. 19.5.2023. godine ja sam odlučila pobijediti njega,” napisala nam je Nina.
Sa svojom je pričom osvojila prvo mjesto na natječaju za djevojke u znanosti kojeg smo organizirali u suradnji s osječkim Fakultetom elektrotehnike, računarstva i informacijskih tehnologija (FERIT). Osvojila je poklon u vrijednosti od 300 € i godišnju pretplata na portal srednja.hr.
Priču Nine Vitlov prenosimo u cijelosti.
‘Nikad nisam htjela biti ništa drugo osim znanstvenice’
“Moj interes za znanost započeo je sapunom u vrtiću. Kada sam imala 4 godine, moj djed je umro. Rak grla. Godinama kasnije su mi rekli da je pitao stalno za mene u bolnici. Kao da ga ja mogu izliječiti. U to vrijeme sam i počela trošiti sapun u vrtiću, kao da je to bio prvi korak prema nečem većem. Bit će nešto veće od sapuna jednog dana.
Ja nikad nisam htjela biti ništa drugo osim znanstvenice. To je poljuljano kada sam se nakon 2 godine studiranja morala prebaciti na drugi fakultet jer nisam mogla proći jedan (znanstveni) kolegij, skoro izgubila pravno na redovno studiranje. To je bilo razdoblje dna i srama zbog toga što će ljudi reći da sam otišla s tog fakulteta, da očito nisam bila dovoljno pametna da ga završim.
Na novom fakultetu u novom gradu morala sam početi od prve godine jer nije bilo dovoljno kolegija koji bi mi se mogli priznati barem da budem druga godina. Cijelu prvu godinu sam sumnjala u sebe, da očito nisam dovoljno pametna da budem znanstvenica, zašto da se uopće trudim, očito nešto radim krivo, samo mislim da razumijem gradivo i konstantno slušanje „da bar nisi potrošila te dvije godine, mogla si već ovo završiti i zaposliti se“.
Na novom fakultetu sam opet imala istu kemiju, drugi profesor. Svaki sat sam na ploči rješavala zadatke i svaki sat slušala „Je li zna netko osim Nine?“ s rukom dignutom u zrak. Položila s izvrsnim.
Tada sam se zainatila, jer očito nije u meni bio problem. Ja mogu i ja jesam pametna. U preostale dvije godine tog preddiplomskog studija položila sam sve s izvrsnim, objavila stručni rad, sudjelovala na raznim konferencijama i dobila Rektorovu nagradu za izvrsnost i ponudu za raditi u Irskoj. Odbila sam jer sam znala da je nešto drugo u planu. Moralo je biti.
‘Kolegij je predavala profesorica zbog koje sam se ispisala’
Upisala sam diplomski studij Forenzične kemije i molekularne biologije. Prošle godine sam sudjelovala na dva forenzična projekta, a trenutno sudjelujem na pet projekata na Medicinskom fakultetu, od kojih se 2 nastavljaju od prošle godine, a 3 istraživanja su o formiranju i uklanjanju tumora kod ljudi i kod miševa.
Da stvar bude još bolja, na prvoj godini diplomskog studija, jedan kolegij je predavala profesorica zbog koje i zbog čijeg sam se kolegija ispisala prije 3 godine. Mama mi je govorila sa ne upisujem taj diplomski studij da sam „luda jer svjesno opet idem kod nje“.
Jedina na mom smjeru sam ga položila s izvrsnim. Plakala sam. Dugo. Kao da je to, nakon toliko vremena, napokon bio znak da nije bio problem u meni. I iako sam na preddiplomskom studiju dobila i nagrade i objavila rad i imala sve izvrsne ocjene, ništa nije moglo nadmašiti taj osjećaj.
Iako mi sada dobro ide, u usporedbi s prvim fakultetom, nije sve divno i krasno kao što moji roditelji misle ili kao što moja baka misli. Nitko osim mene ne vidi neprospavane noći, sate plakanja, sate gledanja u zid bez ijednog osjećaja u sebi, sate sumnjanja u sebe. Opet. Sate razmišljanja o odustajanju od svega i o tome da li ovo meni ustvari treba u životu, ovakav stres, koji sam sama za sebe izabrala.
Što ne mogu imati neki jednostavan posao, a ne ja od svih ljudi želim napraviti neku promjenu u svijetu? Jer sada ljudi ovise o meni, projekti ovise o meni, jesam li dovoljno pametna da stignem sve napraviti do roka, uz učenje za fakultet i polaganja svega s izvrsnim. Sve ja to radim, ali uz cijenu nespavanja, uz cijenu pijenja dvije-tri različite vrste tableta za želudac, za smirenje, nezabilježene količine kave, napadaji panike.
Ne možete o tome ni sa kim pričati. A kada pričate, kažu „Ma možeš ti to, ti si super, sve će biti okej“. Ne može nitko zamisliti težinu, i tugu, često i ogroman osjećaj samoće koji ide s time da vam ide dobro u „karijernom“ području. To što sam pametna, ne znači da mi nije teško.
‘Radim ono što sam htjela raditi cijeli život’
Ali koliko god je teško sada, znam da mi neće tako biti zauvijek. Ja tek krećem, treba mi iskustvo i trebam to proći- što i prolazim. Vjerojatno mi za 5 godina neće trebati tablete za želudac, nego će mi sve doći prirodno, upravo zbog iskustva. I baš zbog toga što sam prošla, mislim da ću u budućnosti biti još bolja znanstvenica (i profesorica).
Ovo nije područje gdje vam netko može nešto samo dati ili vas staviti na projekt ili kao autora na znanstveni članak, ako se niste dokazali. Tako da, koliko god mi je teško i koliko god plakala na dane (po nekoliko puta), samo sebe podsjetim da je to to. Radim ono što sam htjela raditi cijeli život. Još se sjećam noći kada sam se molila za sve što imam sada.
Trebalo je 26 godina, ali napokon sam tu, napokon sam prava znanstvenica. I zbog toga sam neizmjerno sretna i zahvalna, i na dane još ne mogu vjerovati. Sve dok ne obučem svoju kutu.
‘Nisam mogla pomoći djedu, ali možda ću pomoći nekome u budućnosti’
Moj uzor je profesorica Ana Marušić. Ona je promijenila moj život 19.5.2023. i to svima pričam i svima ću pričati. Kao svjetski poznata znanstvenica, uzela me je pod svoje i vjerovala je u mene od početka. Na tome ću joj vječno biti zahvala. Da nje nije bilo, vjerojatno bih još uvijek „htjela biti“ znanstvenica. A s njom jesam znanstvenica koja stvarno radi.
Čudno je kako sudbina nekad poteže konce, iako mi znanstvenici volimo dokaze. Ja nisam znala za nju kad sam ju prvi put upoznala na predavanju na kojem smo slučajno obje bile. Nisam znala koliko je pridonijela znanosti i koliki utjecaj ima, i što sam više čitala više sam znala da na bilo koji način ja moram raditi s njom. A ne bih ju nikad u životu upoznala da nisam otišla s prvog fakulteta i vratila se u isti taj grad nakon 3 godine. Grad u kojem je ona profesorica.
Iznimno je impresivna žena, kao osoba i kao znanstvenica i sve što ja želim biti jednog dana. Nakon što smo prvi put popričale spojila me je sa svojim kolegom, koji „slučajno“ radi na istraživanju raka. Kada ga je zvala nije znala da mene to područje interesira i zašto me interesira, samo da želim raditi u laboratoriju.
20.9.2001. godine rak je oduzeo moju voljenu osobu, rak je pobijedio. 19.5.2023. godine ja sam odlučila pobijediti njega.
Nisam mogla pomoći djedu tada, s 4 godine. Ali možda ću pomoći nekome u budućnosti. Definitivno sam na tom putu. A put je definitivno počeo sapunom.”
Pročitajte pisma svih dobitnica natječaja:
Nina se zbog kolegija ispisala s faksa, a danas istražuje rak koji je uzeo život njenom djedu
Zagrebačka učenica želi postati vrhunska znanstvenica: ‘Želim ostaviti svoj trag na svijetu’
Tekst je nastao povodom Dana žena u znanosti u suradnji Native studija portala srednja.hr i Fakulteta elektrotehnike, računarstva i informacijskih tehnologija. Otvorili smo i natječaj za mlade djevojke, učenice i studentice koje zanima znanost, u sklopu kojeg dijelimo i vrijedne nagrade, a više o njemu pročitajte ovdje.
