Hrvatska

[Drolja sa Save s1e11] Kod kuće je najgore

Objavljeno 08.01.2017 19:11 piše Barbie

Biti doma za praznike je izgledalo kao dobra ideja. Punih pet minuta. Onda sam skužila da sam možda trebala otići još za Novu u Zagreb. Jebiga.

Sudjelujte u humanitarnoj akciji i pomozite jednoj drolji da postane slavna lajkom na Drolja sa Save

[Drolja sa Save s1e11] Kod kuće je najgore
Foto: YouTube Screenshot

- Joj sve me strah kakvog će ova ovdje dovesti doma jednog dana, rekla je moja mama našoj susjedi/tatinoj strini/mojoj nekadašnjoj dadilji dok su pile kavu i tračale dečka moje starije sestre. Tako se to radi na selu.

Susjeda se smijala jer je vidjela da slušam. Sjedila sam pored njih, zaboga. Samo što se moja mama voli praviti da me nema.

- Nekog ispirsanog i tetoviranog, nekog DJ-a, dodala je.

- Pa šta, takvog si mi na 'Farmi' našla, poklopila sam.

Ne znam što je strašnije. To što je mama zaključila da mi treba naći dečka ili to što mi je dečka našla u reality emisiji.

Btw, Ante iz Splita koji si bio na 'Farmi', ako čitaš ovo, slobodno se javi.

Što hoćete, zgodan je.

- Taman kad se i ja istetoviram, pirsing već imam, bit ćemo si taman. Još da je neki probisvijet i eto.

- Ma mrš mala u pičku materinu, ajde ne seri nego uči.

- A zašto se ne mogu tetovirati? I ti imaš tetovažu.

- Možeš. Kad napuniš 30.

- Neću s 30. Kad završim treću godinu faksa najkasnije.

- Eto, to ti je dosta, javila se susjeda.

- A što s četvrtom i petom? Ajde nemoj me još i ti zajebavat.

- Pa to joj ne treba.

- Vidiš! A tetovažu želim već godinama.

- Ne seri, kakve godine, imaš 20! Ne znaš ti još šta hoćeš.

- Nisam htjela faks upisivati pa ste me na to natjerali. Eto to mi baš nije obilježilo život!

- Ne jedi govna mala.

I tu se rasprava završi.

Home sweet hell

Ovaj se razgovor vodio prije nekoliko dana, dok sam još bila kod kuće. Zaključila sam da je vrijeme da se vratim u Zagreb kada sam skoro počela učiti od dosade i kada se na guzici počelo vidjeti koliko sam sarmi pojela.

I kad je mama tri puta dnevno počela ispitivati kad idem nazad. Tipa već od prošle nedjelje.

- Mislila sam u nedjelju ujutro, imam neke obaveze popodne, a u ponedjeljak faks.

- Možeš ti i u petak.

- Jel' ti to hoćeš reći da sam ti dosadila?

- Ne. Ali ne dolaziš ovako često i ovako dugo doma pa mi čudno.

Pošteno. Ionako mi se nije ostajalo, može i petak.

Ako to niste znali, život na selu nije pretjerano uzbudljiv. Prošetala sam se do lokalne trgovine i sve što sam vidjela bio je neki pas lutalica. I neki su ljudi obojali ogradu u žuto. Nikad mi neće biti jasno zašto to ljudi rade.

Bilo je prehladno i za lokalne cugere da sjede ispred trgovine i piju Osječko. Profesor iz srednje me jednom pitao jel i ja sjedim s njima. Good old days.

Ali više nisam u srednjoj. Sad sam na faksu i pakirala sam se za povratak u Zagreb.

- Koji će ti klinac ove čizme?

Mislila je na visoke čizme na petu. Klasika. Opet ništa ne znam. Opet ništa ne valjam. I sve što radim je krivo.

Osjećala sam se kao tridesetogodišnja kći iz američkih filmova koja si ne može srediti život onako kako njezina mama hoće. Šou.

Napadala me tako još nekih 10 minuta i čekala da reagiram. I onda se ljutila kad bih se ja naljutila.

Kao na primjer kada nisam htjela svoj rodbini pustiti video s Bajaginog koncerta. Bile smo u prvom redu i snimka je odlična i odlično se čuje kako ja 'verujem, ne verujem'. A nitko me ne želi čuti kako pjevam. Ali je zanimljivo gledati kako se ljutim. Dok se i mama ne naljuti.

U Zagrebu nema toga.

Bila sam sama u sobi, Cimi se valjda drpala negdje s dečkom u njegovom autu. Okrenula sam se i kofer je bio otvoren nasred sobe, neraspakiran. Ruksak nasred kreveta.

Dobro bi mi došlo sada onog tetošenja kojeg sam ostavila doma. I kolači, kolači bi mi dobro došli.

A onda...

Zazvonio mi je mobitel.

Majka.

- Molim.

- Pizda ti strinina, jesam ti rekla da se javiš čim dođeš u sobu.

Samo prijavljeni korisnici mogu ostavljati komentare.

Prijava | Registracija
Nema događaja za prikaz.