[Dnevnik brucoša 2] Mama volim te

A- A+

11. studenoga 2016.

Faks

Bezimeni

A- A+

Još jedna neviđena drama Brucoša i Ćelavog završila je skoro s najgorim ishodom. Tako je kada padne šećer. Nije bilo druge, nego obratiti se spasiteljici mami.

Bacite lajk na Facebook page Dnevnik brucoša jer čini se da mu jedino to može pomoći u životu

Flickr; Alden Jewell

Izdvojeni članak

[Dnevnik brucoša 2] Teška izdaja

– E meni nije dobro, rekao sam.

– Haaaaaaaa, rekao je Ćelavi.

Oči su mu bile skroz zatvorene. U njima nije bilo ništa života. Samo ravne crte uperene u mene bez da mi išta govore. Bilo je nešto zlo i pokvareno u njima. Djelovalo su nekako prijeteće. Mislim, ne znam. Bio sam mrtav ko pička. Ćelavi je od bratića dobio nekakv dlakavi skank i ja se nisam mogao pokrenuti zadnjih pola sata. Ili više. Vrijeme je relativno. Sve je relativno.

Njemu nije bilo stare i bili smo kod njega. Trebali smo kao zapaliti i gledati neki film, ali smo ga morali ugasiti jer sam se ja bojao svjetla na DVD plejeru. Ne znam zašto smo gledali preko DVD plejera. Ćelavi je valjda nešt iskemijao, ne sjećam se više.

– Meni stvarno nije dobro, rekao sam, pokušavajući dobiti nekakav život u njegovim očima.

– Haaaaaa, ispustio je Ćelavi nekakav zvuk.

Ležao je zavaljen u sofu i nije pokazivao nikakve znakove svijesti. Meni nije bilo dobro. Osjećao sam kako pizdim.
Ispred sebe nisam vidio ništa osim muljavog obrisa vlastitog nosa. Dodirnuo sam ga. Osjećao sam svaku stanicu kože s prstiju kako prtišće nos. Ne znam se objasnit. Bilo je nekako toplo. Maknuo sam ruku, ali osjećaj nije prestao. To me izbacilo iz takta. Žestoko sam protrljao nos da se riješim osjećaja, ali nije išlo. Ništa nije pomagalo. To je presudilo. Skroz sam popizdio.

Izdvojeni članak

[Dnevnik brucoša 2] Čekam da postanem suicidalan

Majmun i monstrum

Ustao sam i krenuo nervozno koračati gore dolje po sobi. Držao sam se za nos. Bilo je dobro dok sam ga pritiskao.

– Šta ti je, skupio je snage Ćelavi. Uspio je to nekako reći bez da je otvorio usta.

– Ne znam jebote, nos mi je čudan jebote, ne mogu ja to jebote.

– Haaaaaaaa, uzahnuo je.

Vratio se očito u svoje prirodno biljkasto stanje. Ja sam s druge strane mijenjao boje. Pomislio sam da bi možda bilo dobro da sjednem, ali sam se opet bojao da ću ako sjednem umrijeti. U najmanju ruku.

– E ja ću umrijet brijem, obavijestio sam Ćelavog.

– Popij vode, rekao je pametni Ćelavi.

– Pametno, rekao sam.

Otišao sam u kupatilo. Iz nekog razloga stara od Ćelavog je cijelo kupatilo sredila u zebrinom printu. Osjećao sam se kao da sam ušao u spot od Jamiroquaia ili neki od Madonne iz neke čudne faze u devedesetima. Bilo je dosta bolesno. Namjerno se nisam htio pogledati u ogledalo. Bilo me strah. Prošao sam rukom ispod pipe i čekao da voda krene. Nije išlo. Stajao sam tamo malo kao kreten, a onda se sjetio da nisam u javnom veceu gdje pipe imaju senzore pokreta. Trebalo mi je pet minuta da se napijem vode.

Čim sam crijeva napunio vodom prisralo mi se. Mislim, ne znam točno. U tom sam trenutku mislio da mi se sere. U panici sam svukao hlače i sjeo za školjku. Na vratima točno preko puta školjke je bio neki ogromni poster čimpanze kako sjedi na veceu i čita novine. Bez zajebancije. Izgledalo je bolesno. Čimpanza je izgledala dosta prijeteće. Malo sam se bojao. Brijem da se zato nisam mogao posrat.

Ustao sam sa školjke i nekako navukao hlače. Ćelavi je u dnevnoj sobi još uvijek bio na mjestu na kojem sam ga ostavio.

– E, rekao sam.
Nije reagirao.

– E, ponovio sam.

– A.

– E imaš šta slatko? Brijem da mi je pao šećer, rekao sam.

– Ne.

– Kako ne? Vidio sam neke napolitanke kad sam ti kopao po ormarićima.

– Kad si mi kopao po ormarićima?

– Nije bitno.

– To je za goste.

– Šta ja nisam gost? Rekao sam. Jako su mi trebale te napolitanke. Iskreno sam vjerovao da će me spasiti.

– Ne.

– Daj me nemoj jebat jebo ti bog mater ja ću stvarno umrijet, rekao sam kao da govorim jednu riječ.

– Gle. Nemreš napolitanke jest. To sam ja mislio jest s mlijekom kad ti odeš.

– ŠTA?

– Prije spavanja, rekao je kao da ne govori ništa posebno.

– Stvarno ćeš to tako odigrat?

– Šta?

– STVARNO MI NEDAŠ NAPOLITANKE? Drao sam se.

– Ne.

– Onda zovi hitnu, rekao sam.

– Ne drami.

– TI SI JEDAN MONSTRUM, ETO ŠTA SI TI, bijesnio sam. I mislio sam to ozbiljno.

Ćelavi nije ništa rekao. Bijesno sam pokupio svoju i njegovu jaknu i izašao van.

Izdvojeni članak

[Dnevnik brucoša 2] Kako da živim bez para

Puževi golaći

Vani je bilo vlažno. Ili je samo meni tako bilo. Nisam mogao biti siguran. Bijes me malo razbistrio. Bacio sam jaknu od Ćelavog u prvi kontejner i krenuo prema doma.

Kako sam hodao, tako se vraćalo. Prvo ovo s nosom, onda sve ostalo. Spustio sam glavu i pokušavao se skoncentrirati na vrhove svojih tenisica i mokri beton. Lišće po podu bilo je gnjuckavo. Kao milijuni zgaženih puževa golaća koji su prekrivali asfalt. Bilo mi je teško izbiti to iz glave. Stvarno dosta teško.

Iza mene su se čuli zvukovi sirene. U kapljicama na podu vidio sam plavo crvene bljeskove. Oprezno sam se okrenuo i vidio hitnu kako juri u suprotnom pravcu. Skrenuo sam desno za svaki slučaj i nastavio hodati. Stavio sam kapuljaču i nisam dizao glavu. Da me ne prepoznaju. Ne znam tko. Oni. Ne znam.

U jednom sam trenutku digao pogled. Bio sam na nekom parkiralištu. Nemam pojma gdje. Svuda okolo su bile zgrade. Nigdje nije bilo nikakvog izlaza. Nemam pojma kako sam uopće mogao tamo ući. Malo sam se uspaničario.

Računao sam da ću, ako budem hodao u krug uz zgradu u jednom tenutku sigurno naći izlaz. Počeo sam hodati. Na nekim prozorima bila su upaljena svijetla. Ljudi su unutra gledali dnevnike i pili tablete za čireve. Tako ću i ja jednog dana, mislio sam. Ako preživim.

Hodao sam dosta dugo, ali nisam gledao oko sebe pa nisam mogao vidjeti izlaz. Nije bilo druge nego da nastavim u krug. Pored mene je bio neki Polo varaždinskih registracija. Zapamtio sam ga. Kad opet dođem do njega, znat ću da sam prošao. Na mobitelu sam si pustio neki video o kuhanju. To me uvijek smiri.

Izdvojeni članak

[Dnevnik brucoša 2] Prvi dan faksa, drugi put

Mama volim te

U videu je neki debeli pekao neku kobasicu. Ne znam točno. Nisam se baš mogao skoncentrirati. U svakom slučaju, bilo je previše sira. Amerikanci uvijek stavljaju previše sira.

Video je trajao 9 minuta. Kad je završio ja sam još uvijek hodao u krug. Izlaza još nije bilo nigdje. Nisam bio siguran, ali mislim da je na parkiralištu bilo bar tri Pola iz Varaždina. Malo sam se usrao.

Duboko sam disao, a iz mene je izlazila para. Zamišljao sam da s njom iz mene izlazi i ovo ludilo, ali nije pomagalo. Bio sam sam i lud i zatočen na tom parkingu. Vensice su mi bile skroz mokre. Nisam imao nikakve šanse da ostanem na životu. Mogao sam samo vikati, ali mi je to i u ovoj situaciji bilo neugodno.

Sjeo sam na beton pored točkova od Pola. Bilo je mokro, ali ionako je bilo gotovo. Bio sam skroz siguran da ću umrijeti na tom parkiralištu.

Uzeo sam mobitel. Imao sam još 7% baterije. Otvorio sam ikonicu pisma.

– Mama volim te, napisao sam i pritisnuo pošalji.