[Dnevnik brucoša] Morao sam reć starcima da sam pao godinu

A- A+

14. srpnja 2016.

Faks

Bezimeni

A- A+

U novom nastavku Dnevnika Bezimeni odlazi doma po porciju. Mora doći pred roditelje i objasniti im kako i zašto će nagodinu (nadajmo se) opet slušati i platiti prvu godinu. Mislite da je dobro prošlo? hahahahahahahah

foto: Flickr

U vlaku je bilo pun kurac vruće. Al’ ozbiljno.

Bilo je toliko vruće da sam u pupku mogao umočiti prst u bazen znoja. Bilo je toliko vruće da su prozori curili prema dolje. U zraku se osjećao miris topljene plastike. Valjda od sjedala.

Nitko se nije šetao po vlaku. Nitko nije imao energije. Svi smo samo sjedili na svojim mjestima, zaljepljenji na mokre spužve. Svi bili zajedno u tom sranju.

Miška je ležala na podu kupea, zatvorenih očiju i otvorenih usta. Ogromni ružičasti jezik visio joj je iz ralja. Izgledala je kao da je odustala od muke i namjerno uginula. Njoj je bilo još gore. Zbog krzna i to.

Ja sam grizao nokte do krvi. Na rubovima prstiju vidjelo mi se svježe, otvoreno meso. Pretpostavljam da su me ljudi u kupeu gledali s gađenjem, ali nisam obraća pozornost na njihove face od topljenog sira. Gledao sam kroz prozor u polja suhe zemlje, prašine i umirućih biljaka.

Išao sam doma nakon rokova i trebao sam se objasniti starcima da padam godinu.

Stari

Stigli smo na stanicu negdje oko devet sati uvečer. Sunce se malo spustilo, ali je i dalje bilo pun kurac vruće. U vlaku je ostalo još samo par ljudi. Izlazili su po Koprivnicama i Viroviticama. Moja stanica je bila predzadnja.

Stavio sam torbu na leđa i trgnuo Mišku da se ustane. S vremena na vrijeme bi stavio prst ispod njene njuške da vidim dali diše. Svejedno mi je malo laknulo kad je podigla uši.

Lijeno sam se dogegao do vrata vagona. Usput sam torbom zapinjao za prazna sjedala i udarao ljude po glavama. Nisam stajao da se ispričam. Svi su ionako meditirali u hejzu guste vrućine.

Na vratima kupea stajali su drugi koji su izlazili van. Zakrčili su izlaz s torbetinama i stisli se uz vrata. Svi su valjda jedva čekali da izađu iz vlaka. Kao da je vani više zraka. Jedan od njih bio je lik s kojim sam trenirao košarku kad sam bio klinac. Znao sam kako se zove i gdje živi. Znao sam s kime je išao u razred i tko mu je bila cura u srednjoj. Znao sam s kime se druži i gdje izlazi. Nismo se nikad družili ni ništa, ali smo bili iz istog malog grada pa se sve znalo. Siguran sam da je i on znao sve o meni, iako se nismo službeno poznavali.

Stajali smo tamo jedan do drugo. Torbe su nam se doticale, ali smo se obojica trudili ne uspostaviti kontakt očima jer bi se onda morali pozdraviti. Ili ne bi, ali bi svejedno bilo neugodno. Bilo je dosta grozno.

Kad se vlak napokon zaustavio, nisam mogao dočekati da iskočim van. Mislio sam da će možda ipak biti bolje. Nije. Zrak je bio kao gusta vruća para.

Stari me čekao kod auta nekih 50 metara dalje. Nisam mu vidio lice, samo siluetu, ali sam ju odmah prepoznao.

Moj stari nije fizički impozantan čovjek. Niži je od mene. Možda čak i za glavu. Ima okruglo lice i oblu frizuru, a u zadnjih nekoliko godina uzgojio je trbušćić pa mu se pojava generalno zaokružila. Nije izgledao prijeteće. Glas mu je bio mekan i brižan. Za cijelog mog djetinjstva, možda sam ga jednom čuo da je povisio ton. Zapamtio sam to jer me to k’o klinca užasno zaprepastilo. Bilo je skroz neočekivano. Neprirodno.

Moj stari je nevjerojatno strpljiv čovjek. Ne gubi se i ne slama kad je sranje. Ne reagira burno i ne kmeči. Nije onaj neki tihi i mudri lik, ali ima u njemu nešto dalajlamasto. Mekan je, ali pouzdan. Kao plišani medvjedić s čeličnim kosturom, otpornim na hrđu i koroziju. Računao sam da bi mi on mogao biti saveznik danas.

Kad me skužio, raširio je usta u iskren osmjeh.

– A evo vas dvoje! viknuo je sretno. Miška je bila malo zbunjena, ali i ona je znala da nema nikakve prijetnje. Trebalo joj je možda dvije sekunde da mu priđe i počne mu se umiljavati oko nogu.

Izgrlili smo se i ubacili torbu u gepek. Mišku smo strpali na zadnje sjedište, zalupili vratima i krenuli prema doma.

Izdvojeni članak

[Dnevnik brucoša] Votka

Vožnja

Vozili smo se po slabo osvijetljenim selima. U gradu di živim vlak ne staje, pa smo imali nekih petnaest minuta do doma.

Ja sam zapalio cigaretu. Stari više ne puši, ali mu ne smeta kad ja zapalim. Gledao bi u cestu pa se onda okrenuo prema meni i nasmiješio. Bio je sretan što sam došao doma.

– Baš sam sretan što si došao doma – rekao je – Koliko te nije bilo? Od Uskrsa?

– Da fakat, rekao sam malo iznenađeno.

– Čuj ti njega fakat! Kaj smo sad purgeri postali, rekao je afektiranim zagrebačkim naglaskom.

Nije pitao ništa za faks. Znao sam da je bar malo svjestan da sam sjebao, ali nije si još htio pokvariti to što mu je sin došao doma nakon dugo vremena.

– Pa kako ti je tamo? pitao je.

– Čuj, ja sam malo sjeb’o, rekao sam.

Na licu mu se vidjelo da to nije htio čuti. Ne zato što ga je to iznenadilo, nego zato što je htio doći kući i popiti pivo sa sinom na miru i pričati o nogometu. Takav je bio lik.

– Ma nije tako strašno valjda, rekao je.

– A ono, rekao sam.

– Pa što je bilo? Jel’ sve u redu? pitao je.

– Kak’ to misliš je sve u redu?

– Pa jesi zdrav? Jesi u dugovima ili nešto?

– Ma ne, nije tako… mumljao sam.

– Pa što onda može biti tako strašno?

– Ma faks… krenuo sam.

– Joj sine, pa daj molim te – prekinuo me- Nemoj me plašit’ tako. Pusti sad faks, k’o da je to najvažnija stvar a svijetu. Pa nismo mi realno ni očekivali da sad ti nešto briljiraš, rekao je i smijao se.

– Kako to misliš? pitao sam uvrijeđeno.

– Pa mislim, znali smo mi da ćeš ti to svojim tempom, rekao je zagonetno.

Malo mi je laknulo. Bilo je izvjesno da ću pasti prvu godinu i da ću je nagodinu morati platiti. Mislio sam da će starci popizditi i da će me ispisati s faksa i vratiti doma. Već sam vidio kako me zapošljavaju u skladištu Konzuma. Kako polako gubim kosu i volju za životom. Kako napumpam neku pet godina mlađu blagajnicu žutih zubiju i moram je oženiti. Kako živimo u neomazanoj kući na kraju grada. Kako dižemo kredit koji ne možemo vraćati i stalno se svađamo, a ne mogu joj ništa dokazati jer je glupa k’o kurac. Kako su nam djeca loša u školi. Kako se debljam i dobivam dijabetes. Kako mi ispadaju prednji zubi, a nemam za zubara.

To je sad prošlo. Ostatak vožnje je bio lakši.

Izdvojeni članak

[Dnevnik brucoša] Pokušaj učenja

Doma

Kad smo ulazili autom u dvorište, stara je već čekala na terasi. Nosila je pregaču, a iz kuće se osjetio miris palačinki. I ona je bila sretna.

Čim je izašla iz aut, Miška je krenula trčati u krug po dvorištu. Izgledala je kao da joj je tu mjesto. Zapravo, ona je tu više pripadala nego ja.

Sjeli smo za stol u kuhinji. Stari mi je otvorio pivo, a stara je pohala palačinke i donosila ih još vrele pred nas. Jeli smo i smijali smo se. Skroz sam se opustio.

Ispitivali su me razna sranja. S kim se družim, što jedem, koliko ću dugo ostati doma i to. Bili su sretni što sam tamo. Što sam s njima. Valjda su usamljeni. Nedostajem im. Ja sam njihov sin i oni me vole. Nisam znao zašto sam se uopće bojao doći doma. Zašto sam mislio da im ne mogu reći da ću pasti godinu. Zašto sam mislio da će se ljutiti.

– I kako ti je na faksu, pitala je stara na kraju.

– Pa dobro, rekao sam. Usta su mi bila puna palačinke.

– Koliko ti je ostalo ispita? pitala je.

– Dva sam riješio, odgovorio sam i stavio si još malo ajvara na tanjur.

– Samo dva? – Pitao je stari veselo – Pa kako si usran bio u autu ja sam mislio da je puno gore, rekao je. Skužio je da su mi samo dva ostala.

– Ma ne, ovaj, samo sam dva riješio, mucao sam.

– Iz čega si dobio dva? pitala je stara očiju punih nade, iako se na ostatku njenoga lica vidjelo da je skužila, ali da si još ne želi priznati.

– Iz oba, rekao sam i spustio glavu u tanjur.

– Iz oba šta? pitali su gotovo u glas.

– Iz oba ispita koja sam riješio. Iz jedina dva ispita koja sam riješio, slovkao sam.

Svi smo šutili pola minute.

– Od koliko, usudila se pitati stara.

– 15, 16, ne znam, rekao sam.

– Znači gotovo je, pitala je.

Klimnuo sam glavom.

– Pa pička ti materina jesi ti normalan. Vraćaš se doma. Uopće me ne zanima..počela se derati. Nastavila je u tom tonu, ali ja nisam pratio. Pogledao sam prema starom da me spasi ali njegov pogled mi je govorio – pa jebote nisam mogao znati da si baš toliko usrao, sam si u ovome.

Legao sam u krevet tek tri sata poslije. Stari je još uvijek sjedio u dnevnoj. Stara je negdje lutala po kući. Nije se mogla smiriti. Ipak me neće vratiti doma. Al moram cijelo ljeto raditi na benzinskoj. Radije bi da me vrate doma. Jebiga.