Jesam vam rekla da je 13 nesretan broj.
Za psihičko savjetovanje obratite se Drolja sa Save
Foto: pixabay.com
Prije 13 godina sam prvi put bila kod psihijatra. Danas pišem trinaestu epizodu o tome kako sam i zašto opet posjetila takvu ordinaciju. Samo što prije 13 godina nisam pojma imala o tome da se nalazim na psihijatrijskom odjelu KBC-a Osijek. Ako se mene pitalo, ja sam išla kod nekog čovjeka što me je pitao da mu nacrtam svoju obitelj.
Ovaj put je bilo malkoc sjebanije. Ali 13 je sjeban broj
Slom
U 7:30 sam kretala autobusom iz Zagreba kući. U 11 sam bila na stanici. U 11:25 sam pila kavu s mamom i tatom. Oko jedan popodne sam počela plakati i nisam prestala, pa do negdje prekjučer.
Nisam mogla disati, nisam mogla sjediti, nisam mogla jesti, nisam mogla držati glavu uspravno. A najmanje od svega sam mogla govoriti. Što je značilo da nisam mogla odgovoriti na sve ono ‘reci mami što te muči’ ili ‘ako ne znamo zašto plačeš, ne možemo ti pomoći’. A tužno je kad te boli, a ti ne možeš reći gdje i zašto.
Ali ja jednostavno. Nisam. Mogla.
Htjela sam im reći. Bilo bi puno lakše da sam uspjela vrisnuti na njih oboje i reći im koliko sam ljuta i tužna i povrijeđena. Bilo bi lakše da sam onu jebenu šalicu kave, koja je ionako bila pregorka, zafijatila u onaj jebeni zid koji je nekad bio bijel. Da je moglo, bilo bi.
A kada ne možete govoriti, ne možete ni reći ljudima da im ne možete ništa reći.
Sve što sam mogla bilo je odmahnuti ili kimnuti glavom, čisto da im dam znak da ih razumijem. Da barem taj dio razuma još uvijek imam.
‘Ne mogu vjerovati da drogiram vlastito dijete’, bile su riječi moje majke dok mi je pružala pola Normabela kako bih konačno mogla zaspati.
Mislio bi čovjek da će kad se probudiš sve biti dobro.
Ali nije bilo.
Dan drugi
Probudila sam se kao iz anestetskog sna. Malo su mi udovi još bili teški, a imala sam osjećaj da mi je mozak želatinast. Kad sam došla u dnevnu sobu sam se sjetila svega. ‘Ah da, tebe smo sjebali do kraja’, govorio mi je vlastiti um. Mislila sam da ludim.
I opet sam smogla snage samo za kimnuti glavom na pitanje želim li kavu. Naravno da želim, nije prošlo ni jedno jutro bez nje, zašto je sad ne bih htjela?
Mama je sjedila preko puta mene i pušila.
‘Razmišljala sam jutros da odem do trgovine i kupim ti kutiju’, rekla je.
Vjerojatno se nije vidjelo na mojem licu, ali iznenadila me tom rečenicom. U srednjoj sam voljela zapaliti vikendom ili kada bih bila živčana, i skoro su me zakopali živu u dvorištu kada su za to saznali.
‘Sve bih, samo da znam da će ti od toga biti bolje’, dodala je.
Kada imaš psihički slom, svi problemi izgledaju manje važni. Kao cigare na primjer. Shvatiš da nisu najgore što se nekome može dogoditi i da zbog njih nije manje dobra osoba.
Svi problemi postaju upravo onoliko važni koliko bi i trebali biti.
Hitna pomoć
Tu sam večer završila na hitnoj. Bila je subota, moja je liječnica u Zagrebu, a meni je trebala pomoć. I to hitno.
Doza glukoze, doza infuzije i Apaurin za smirenje. Imam dva uboda na lijevoj podlaktici, tri na desnoj i jedan na desnoj šaci gdje je sestra konačno uvela infuziju.
Ništa naspram onoga kako sam se osjećala iznutra.
Psihijatar
Mama me je probudila iduće jutro. Sjedila mi je na krevetu i smješkala se. Vidjela sam da je plakala. Zbog toga sam se osjećala kao još veće govno.
‘Kad te je bolilo koljeno, išli smo ortopedu. Kada te bole jajnici, odemo ginekologu. Sada te boli duša, hoćemo ići psihijatru?’, pitala je.
Znala sam da je već odlučeno da idemo. Čula sam je na telefonu sinoć dok je mislila da spavam.
Znala sam i da bih trebala ići. Ali sam se samo rasplakala i počela oblačiti.
Oblačenje je trajalo beskrajno dugo. Bolio me je svaki mišić i trebao mi je neviđeni napor da se natjeram izići iz kuće. Već to se smatralo uspjehom tih dana.
‘Kako se osjećaš?’, bilo je prvo pitanje koje mi je postavio.
jebeni kretenu glupane koji ti je kurac jesi ti normalan
Moj je mozak vrištao od bijesa na njega i na njegovo glupo pitanje. Jel moraš zbilja ići cijeli život na usrani faks da bi osobu koja ti sjedi u ordinaciji i plače dok bulji u snijeg kroz tvoj prozor pitao kako je?
Pričao je neopisivo tiho i postavljao mi još glupih pitanja.
Naravno da sam mu rekla da imam apetit i da jedem. Plava sam, ne toliko glupa da mu kažem da dva tjedna živim od kave, vode i tu i tamo neke juhe. I naravno da na pitanje ‘boli li te što?’ nisam rekla da glavu jedva držim, a da mi se želudac zalijepio za kralježnicu. I naravno da na nalazu piše ‘nije autodestruktivna’ kad mu nisam rekla da sam iz mamine ruke htjela uzeti ne jedan, nego deset tableta za spavanje.
Jebeni kreten.
Moja mama je pričala s njim. Kao da je njoj više trebao nego meni.
Dobila sam Normabele i otišle smo.
Oporavak
Tableta za želudac, da mogu jesti.
Tableta za smirenje, da mogu spavati.
Trebali bi izmisliti i neku koja ti daje volju za životom.
I postupno prestaneš plakati. Sjetiš se da će biti okej sve. Naiđe jedna osoba koja ti ne govori ‘slaba si i to je okej’ nego ‘dugo si bila jaka, sad odmori’ i tko će ti u četiri ujutro poslati poruku da te voli.
Postupno prijeđeš s Normabela na nešto lakše.
Možda ne mogu pojesti normalan ručak, ali barem mi se ne povraća od pomisli na hranu.
Ne prelazim preko crvenog jer mi je opet stalo da se sutra probudim.
Smijem se na pizdarije.
Lakiram nokte i šminkam se.
Plačem samo jednom dnevno.
Vratila sam se u Zagreb.
I kupit ću onaj duhan što miriši na vaniliju iako ne znam motati i mama će me zakopati u dvorište.
Ali i to će proći.
Ovo sam pisala prije nego sam postala luda
[Drolja sa Save s1e12] Suhi je umro
[Drolja sa Save s1e11] Kod kuće je najgore
[Drolja sa Save s1e10] Odjebala sam Armin van Buurena
[Drolja sa Save s1e9] Nisam ukrala Božić, samo poklon
[Drolja sa Save s1e8] Božićni party u Roku
[Drolja sa Save s1e7] Grinch u Zagrebu ilitiga dirljiva priča o nejebici
[Drolja sa Save s1e6] Nekome su ispiti, a netko će ispiti
[Drolja sa Save s1e5] Svi muški su svinje
[Drolja sa Save s1e4] Fuj, ferovci
[Drolja sa Save s1e3] Stigla pošiljka
