Mišljenje profesora i učenika pokazuje da popis lektire definitivno treba revidirati
Nastavni programi za gimnazije nisu se mijenjali već dvadeset godina, pa su tako i popisi književnih djela za interpretaciju na hrvatskom jeziku, takozvane lektire, već godinama isti. Godišnje planove rada donose nastavnici samostalno, a najčešće se usuglašavaju aktivi nastavnika tog predmeta u jednoj ustanovi, rabe se prijedlozi iz udžbenika i zadani programi. Otkako postoji državna matura, mnogi nastavnici usuglašavaju popise s obzirom na ono što se u ispitima najčešće pojavljuje, no kako je već rečeno, naslovi koji stoje na popisima već dvadeset godina možda bi se trebali malo promijeniti.
Na nastavi iz hrvatskog jezika obrađuje se između ostalog i književnost, i to na način da se primjerima književnih djela obrađuje pojedino razdoblje. Mora se priznati da je takav način rada logičan, no opravdano je zapitati se bi li popis lektire odnosno književnih djela za interpretaciju koje učenici moraju cijele pročitati ipak malo zastario. Nastavni program nije se mijenjao dva desetljeća, no učenici su manje-više uvijek isti. Činjenica je da neka obrađivana djela nisu u skladu s uzrastom i zrelošću školaraca, no svejedno ih se forsira kao lektiru.
Popis književnih djela uvelike ovisi o onome što dolazi na državnoj maturi
Problem je i činjenica da mnogi nastavnici neće, ne mogu ili ne znaju književno djelo približiti svojim učenicima, već inzistiraju na poznavanju suhoparnih podataka i činjenica koje služe dokazivanju da je učenik zaista i pročitao zadanu literaturu.
To je postalo jasno uvođenjem državne mature, gdje su se maturanti često našli prilično zbunjenima kada ih se u ispitu pitalo nešto vezano za djelo, što je trebalo samo logički zaključiti. Poznat primjer jest problem boje Juditinog prstena, broja osoba u djelu Ribanje i ribarsko prigovaranje, što je mnogim učenicima zbog dijalektalnog govora teško shvatljivo. Nijedan kandidat na ovogodišnjoj državnoj maturi nije hrvatski jezik položio sa stopostotnom točnošću, a jedan od razloga je i način na koji se taj predmet u većini razreda obrađuje.
U razgovoru s nekoliko profesora i učenika saznali smo kako je većina mišljenja da se nastavni program treba revidirati, da na nekim stvarima ne treba inzistirati te da treba usvojiti novi, moderniji pristup obradi književnih djela.
‘Programe generalno treba revidirati i promijeniti’
– Mislim da programe generalno treba revidirati i promijeniti. Neki od njih isti su od 90-ih godina. Promijeniti ih treba netko iz struke i mislim da je to mišljenje većine mojih kolega i kolegica. Glede lektire, ovisi u učenicima i smjerovima, a najviše o profesoru, ali to se ne tiče samo lektire i književnosti. Pravi profesor pronalazi pravu metodu i onda uspije svog učenika potaknuti čak i na čitanje lektire. Osobno ih pokušavam motivirati video isječcima, novinskim člancima, aktualiziranjem teme, dramskim igrama…Teško je konkretno o ovome govoriti, jer u jednom razrednom odjelu imam nekoliko različitih slučajeva – od onih koji čitaju sve, do onih koji nastavni listić smatraju knjigom, kazala je profesorica hrvatskog jezika Sandra Živanović.
S njom se slaže i profesorica Nikolina Volovšćak, koja je tek počela raditi kao nastavnica, no dijeli slično mišljenje, budući da je ne tako davno sjedila u školskoj klupi i proučavala književna djela s popisa lektire.
– Kad se sjetim sebe u tim godinama, znam kako su mi neka djela bila naporna i dosadna, a sad bi ih sigurno doživjela na neki drugi, dublji način. Činjenica je da su učenicima neka djela preteška i neshvatljiva i definitivno bi trebalo poraditi na samom pristupu lektiri i tome na koji način pridobiti učenika. To nije lako, no uloga profesora jako je bitna i sigurno će neka dobra motivacija za čitanje zainteresirati učenike. Također mislim da je važno da sati lektire ne budu ustaljeni, dosadni, suhoparni sati čiji se obrazac ponavlja, već je potrebno unijeti dinamiku u obradu djela, rekla je Nikolina te dodala da bi i popis trebalo na neki način promijeniti.
Potrebno je popis osvježiti nekim novim naslovom
– Što se tiče mijenjanja popisa, to je dosta teško, ipak se na njemu nalaze mnogi klasici. Ipak, možda bi ga bilo dobro malo osvježiti s nekim novijim, modernijim naslovom. Uvijek je dobro spajati klasične i moderne pristupe. O ovoj smo temi nedavno pričali na jednom skupu, i moram reći da većina mojih kolega ima ovakva razmišljanja, objasnila je mlada profesorica.
O ovoj temi smo razgovarali i s učenicima, kako bi dobili njihovo mišljenje. I oni su izrazili želju da se neke stvari vezane za obrađivanje književnih djela promijeni, a većinom žele novi pristup te revidiranje nastavnog programa. Neki su iskreno priznali da lektiru nisu baš čitali, što je isto podatak koji bi mogao zainteresirati potaknuti odgovorne za sastavljanje programa na donošenje promjena.
Učenici se žale na forsiranje nastavnikovih subjektivnih zaključaka o lektiri
– Mi smo štošta obrađivali, no ja osobno nisam pročitao previše lektira jer obično nemam volju pročitati nešto što mi je ‘zadano’. Što se tiče obrade djela, nisam siguran koliko zapravo to ima poante. Možda samo u kontekstu prolaska kroz radnju, a rekao bih da svaka druga značajka knjige ovisi o subjektivnom dojmu. Ima li onda smisla grupu ljudi uvjeravati u nešto što nije njihov osobni dojami mišljenje? Konkretno se sjećam ‘incidenta’ s Ibsenovom Norom gdje je njezin odlazak od obitelji od strane naše profesorice opravdavan, odnosno snažno sugeriran kao jedino i ispravno tumačenje lektire u slučaju da se djelo pojavi na maturi. Osobno se nisam s ime složio, a smatram da je bilo još osoba koje su dijelile moje mišljenje. Iz tog razloga mislim da je bolje samo proći kroz radnju i ne forsirati donošenje nekih subjektivnih zaključaka. U slučaju da se baš inzistira na obradi podržao bih debatu koju smo imali prva tri razreda, objasnio je Dominik Gleich.
‘Djela nije potrebno pročitati, već je dovoljno naučiti ih’
Novopečeni brucoš koji je završio gimnaziju smatra kako je polovina djela na popisu zaista nepotrebna.
– Ja volim reći da su neka djela ‘isforsirana umjetnost’. Primjerice, Ionescova ‘Ćelava pjevačica’ jedan je fantastičan primjer teatra apsurda, ali je ujedno apsurdno i to što osobe od 17-18 godina trebaju shvatiti što je tu toliko revolucionarno u rečenicama gdje se djelomično nabrajaju glasovi. To su djela za koje se zasigurno terba znati, ali ne i očekivati da se čitnjem tih djela povećava svjesnost o kulturi među mladima. Lektira bi trbala biti tu za proširivanje vokabulara i razvijanje mašte. Toliko mladih ljudi zaista čita, ali su to djela, po mišljenju ‘vrhunskih’ stručnjaka, neprilagođena jednoj obrazovnoj instituciji. Jednom malom promjenu uvođenja ‘svakodnevnih’ romana mlade bi zaista bilo lako privući čitanju. Pritom mislim i na Harryja Pottera i na Gospodara prstenova. Treba biti u toku s vremenom, ali ne i zaboraviti klasike kao što su ‘Zločin i kazna’ ili ‘Ana Karenjina’.
Osobno priznajem da nisam čitao lektiru, a esej sam položio s 80 posto. To govori o besmislu sustava po kojem radimo, s time da se ja uopće ne žalim. Znam tko je Raskoljnikov, znam kako je završila Ana Karenjina, znam i napamet Gundulićeve stihove posvećene slobodi, što ne znači da sam morao čitati sva djela, već ih jednostavno naučiti. Što više prisiljavate nekog na nesto, to cete naići na veće odbijanje. Jer upravo to fali nekim novim klincima – malo više slobode, rekao nam je Matej Kečkeš.
Neka djela ne odgovaraju uzrastu učenika
Mlada pjesnikinja Tena Prskalo, o kojoj smo već pisali, također je dala svoje mišljenje o književnim djelima koja se obrađuju u školama.
– Definitivno smatram da je popis lektire za prvi razred srednjih škola pretežak za taj uzrast. No, to je pitanje diskutabilno i osobno smatram da za taj problem nema rješenja. Sigurno da je neka djela teže shvatiti od drugih jer za određeno djelo, potrebna je i određena zrelost Da sam ja na mjestu profesora potaknula bih učenike na razmišljanje o određenim moralnim dilemama, obratima ili sukobima koji se javljaju u životu svakog pojedinca ne povezujući to odmah s djelom koje bi se obrađivalo. Kad ta pitanja budu razrađena u njihovim glavama, povezala bih to sa djelom o kojemu je riječ.
Izbacivala djela sa popisa sigurno ne bih. Dala bih mogućnost dodatnog čitanja ili izbora između dva djela kada je učenik upoznat s osnovnim znanjima te književne epohe. Nikad nisam imala previše problema sa shvaćanjem književnih djela jer mi je to, rekla bih opis posla od malena. No šok mi je bio susresti se s književnim oblicima recimo Antičke književnosti nakon godina čitanja zabavnog, pomalo bajkovitog štiva koje je nametala osnovnoškolska lektira. S malo upornosti i predanosti knjiga postaje prijatelj svakome, zaključila je Tena.
