Hrvatska

[Drolja sa Save s1e19] Post-klupska depresija

Objavljeno 19.03.2017 19:09 piše Barbie

Nedjelja je novi ponedjeljak. Ali ponedjeljak je ostao ponedjeljak. Dvostruko sranje.

Za kolektivno liječenje depre, lajkaj Drolja sa Save

[Drolja sa Save s1e19] Post-klupska depresija
Foto: YouTube Screenshot

Ako poslije kiše dolazi sunce, poslije sunca nužno dolazi – kiša? A poslije subote nedjelja.

Plan je bio da vikend provedem radno. Ipak sam obećala ovaj semestar redovno učiti.

I kilavila sam na stolici cijeli božji dan. Gledam ja u laptop, gleda on mene.

I tako satima.

Dva popodne. Želudac je urlao, ali mi se nije dalo spuštati u menzu. Da k'o fol ne gubim vrijeme na to, jer jebiga, ja sad predano učim.

Išla bih prošetati, znam da bi to bilo dobro napraviti, ali sam lijena guzica kojoj se ne da živit.

Pa sam nastavila gledati u laptop.

Đava prišu odnia

Negdje oko šest se vratila Cimi u sobu.

- Pa ti si u istoj pozi u kojoj sam te ostavila, rekla je tobože iznenađeno.

- Ne laži. Kad si odlazila sam gledala videe mačaka, ovo su merkati, rekla sam i pokazala joj na laptop.

Bila je zbunjena. Mislim da sam prevelika čudakinja za nju. Ali ono, bolio me kurac.

- Šta ćeš ti večeras?, pitala je kao da misli da ću stvarno nekamo ići.

Podigla sam obrve i spustila prozor s YouTubeom da vidi i dalje otvoren tekst za faks. Na petoj stranici. Prve četiri su bile naslov i sadržaj.

- Šta kao učiš?

- A ono, moram barem nešto. Di ćeš ti?

- Dolazi frendica oko šest, sedam, pa ćemo negdje pit. Hoćemo ti smetat?

- Ma kakvi, možda me natjerate da nešto i napravim.

I zbilja, oko sedam je došla frendica. S bocom votke i Spriteom. Cimi je radila dum-dum votke, mislim da je cijeli paviljon čuo kako lupa po onom stolu.

- Cimi, hoćeš ti s nama van?

Znala sam da trebam reći da neću. Da sam trebala skupiti laptop i papire i otići u učionicu. Ali mi se baš išlo van. Uostalom, pa ostaje mi cijela nedjelja za učenje.

Povratak drolje

Naravno da sam rekla da ću ići. Hangar, Roko, BBS, tako mi je bilo svejedno. Bilo je tek deset, rekle smo krenuti oko dva, znači još sam stigla nešto pročitati i spremiti se. Od deset do ponoći sam napravila više toga nego cijeli dan.

Mozak mi se nije trudio pamtiti detalje, sjećam se samo da smo bili s nekim Hercegovcima. Od njih sedam, četvorica zgodna, nije loš prosjek.

Svirao je neki rep i plesala sam s nekim zgodnim. Mislim da se zvao Tomislav. Ili Ilija, uglavnom neko hercegovačko ime.

Znam samo da sam pomislila kako se dugo nisam ovako zabavljala. A i Tomislav/Ilija se okej ljubio.

Nedjelja je svanula

- ejejej kak je bilo sinoć?, stigla je u nedjelju ujutro poruka od Suhog.

Ujutro oko pola dva.

- jesi zbarila šta?, odmah je nadodao.

Natipkala sam kako je bilo odlično, kako smrdim na sve i svašta, i kako sam opet ljubila tipa kojeg vjerojatno nikad više u životu neću vidjeti. Bolje da mi je psihić prepisao izlazak svaki vikend nego antidepresive.

Otišla sam se otuširati kako bih oribala sve ljepljivo sa sebe.

Otvorila sam prozor da smrad izađe iz sobe i odjednom sam opet bila tužna.

Cimi je još spavala.

Vrijeme je bilo nekako glupo, Suhi je bio doma, Visoka je i dalje bila u šoku zbog poljupca, pa nisam baš imala društvo. I sve ono sinoć je sada već bilo prošlo. Imala sam nekoliko dobrih fotki, taman za instač, ali to je to.

Sinoć sam bila sretna, ali kratko. I prošlo je.

Onda sam se sjetila da je sutra ponedjeljak i bilo mi je još gore.

Na polici su stajale moje tablete.

Još jedna manje.

Samo prijavljeni korisnici mogu ostavljati komentare.

Prijava | Registracija
Nema događaja za prikaz.