[Drolja sa Save s1e27] Fakin jebena pobresita bolnica

A- A+

30. srpnja 2017.

Novosti

Barbie

A- A+

Ono kad nemaš sreće ni za lijeka. Doslovno.

Za brži oporavak lajkaj Drolja sa Save

Foto: YouTube Screenshot

Ajmo se vratiti nekoliko tjedana unazad. Ne previše, nekih mjesec dana.

Atmosfera: čista panika.

Ispiti su tu, ja variram između depresije i opsesije. Stalno učim, ne znam ništa, cijeli dan radim neki kurac, a nikad ništa ne stižem napraviti do kraja i kako spada.

‘Bitno je držati se rasporeda’, kaže mi mama. Većinu na ljeto, nešto sitno na jesen, i ćao. Stigne se. Može se.

Nisam tri godine provela ljetne praznike kod kuće, bit će malo šok za organizam. Moja lijepa guzica je sada navikla samo biti na moru, radit, zajebavat se i dobivat pare za to.

I ne misliti na faks dok se na kraju devetog mjeseca ne vratim kući. I onda dam mami da opere veš, dam svima neke pizdarije što sam donijela s mora kao super najmlađa seka što i jesam, tjedan dana slušam ‘aaaaaaaaajme kako si crna’, i odem na faks.

Dakle, ne samo da me plaše ispiti koji su ispred mene nego i oni koje ću riješiti tek na jesen.

Izdvojeni članak

[Drolja sa Save s1e25] Drugi prvi put

‘Samo sam malo umorna’

Uglavnom, preselila sam se u knjižnicu. Visoka je super partnerica za učenje, a i Suhi se kao nešto trudio. Iako je većinom spavao na stolu i šetao po kavu pa do wc-a i nazad.

I bilo je okej. Učenje, ručak, kava, cigara, učenje, kava, cigara, cigara, cigara, učenje, večera, dom.

I bilo bi dobro dva dana.

Treći već postaje loše. Već mi je teže ustati se iz kreveta. Ne ide mi se do pekare pa ne doručkujem. Koncentracija više ne traje dva sata u komadu, nego 45 minuta.

Četvrti dan počinjem plakati. Ali tek nekad popodne, na stubištu knjižnice, gdje ima manje ljudi. I to najčešće kad me mama nazove i pita kako mi ide učenje. Kako da objasniš nekome da gledaš u slova cijeli dan, a da ne možeš natjerati misli da surađuju s tim tekstom u koji gledaš? Pa zujiš i razmišljaš o tome kako si jebeno umorna i kako jebeno čekaš da sve samo završi.

I dala sam ta prva dva ispita, jebeno sam briljirala. Ali sam bila i jebeno umorna. I onda se sjetiš da poslije ispita ne možeš otići u sobu i spavati jer imaš još ispita za pripremiti.

I onda opet plačeš.

Počela sam se osjećati kronično umorno. Koliko god bih odspavala, ne bi bilo dovoljno. Bila bih umorna cijeli dan što je značilo da lošije učim i pamtim. A budući da sam lošije pamtila, morala sam duže učiti. Pa sam s vremenom prešla na jedan obrok dnevno, sve više mi je oduzimalo previše vremena.

Svima sam govorila da sam samo malo umorna, ono, ispiti su.

Izgubila sam sedam kila. Bila sam blijeda u licu. Nisam imala dovoljno snage ni za što osim leći i spavati. Nisam izlazila iz sobe, nisam nikoga viđala niti s kim razgovarala.

Najbitnije je sada bilo dati ispite.

A onda će sve proći i sve će biti gotovo.

Izdvojeni članak

[Drolja sa Save s1e26] Dečki ne plaču

Tako blizu, a tako daleko

Četvrtak. Ispit je u utorak. Spavala sam 14 sati u komadu. I probudila se umorna, strgana i sjebana. Počela sam plakati čim sam otvorila oči. Bilo je pola tri popodne. Plakala sam u pauzama do devet navečer.

Petak. Još malo. Petak je bio bolji. Plakala sam tri puta do podneva, ali sam se mogla fokusirati na učenje. Doduše, ne više od 15 minuta u komadu, ali ako mogu Dalmatinci pomalo, mogu i ja.

Navečer sam se sjetila da nisam ništa jela od srijede. U srijedu sam ujutro pojela prstiće sa sirom iz neke pekare jer sam išla na ispit i bojala se da bih se mogla srušiti. Večera u menzi sa Suhim je zvučala kao okej izbor.

– Barbs, ti se treseš, kaj ti je?, pitao je Suhi dok me je pratio do doma.

Bilo mi je jebeno hladno. Vani je bilo više od 20 stupnjeva, a ja sam se smrzavala.

– Ma od umora vjerojatno, nije ništa, slagala sam.

U subotu se scena ponovila.

U nedjelju nisam uopće ustala iz kreveta.

Prvi put sam oči otvorila nekad popodne.

‘pls dođi, nema mi cimi, donesi neke tablete i neki kurac, nije mi dobro’, poslala sam poruku Suhom.

Ne znam točno kada, ali pojavio se s cijelim vitaminskim paketom. Pojela sam tri bobice nekog čudnog crvenog voća i nastavila spavati. Nekad popodne me je probudio da popijem malo čaja, ostalo sam samo osjetila obloge na čelu i krumpir na tabanima za skidanje temperature. Probudio me navečer da mi kaže da je sestra došla po mene i da idemo na hitnu.

Temperatura 40.5, imunitet na nuli. Bolnica do daljnjega.

– Kako to mislite, moram ostati ovdje?, pitala sam jedva suzdržavajući suze u polu-bunilu u kojem sam bila nakon dvije infuzije.

Rekli su da me ne mogu pustiti kući, da moram ostati na promatranju, da mi je krv katastrofa, da ne znaju što mi je, ali da sam uništena i da tko zna što bi bilo da sam došla dan-dva kasnije.

– Ali-ali-ali ja imam ispite, plakala sam i nemoćno gledala od liječnice do sestre i nazad.

Izdvojeni članak

[Drolja sa Save s1e24] Preobratila sam gej tipa

Pazi što priželjkuješ

Plakala sam kao dijete kojemu su oteli lizalicu cijelu prvu noć i ponedjeljak ujutro. Ali okej, ako izađem do petka, još stignem naučiti za dva i izaći na treće rokove i položiti sve i onda je sve po planu.

Dobro je sve.

Ništa nije bilo dobro.

‘Ako želiš nasmijati Boga, samo mu reci svoje planove’, govori moja mama. Nisam nikad mislila zašto mi ikad spominje boga kad nisam vjernica, ali upravo mi je sve postalo jasno.

Bog, karma, zovite to kako hoćete, ali prava je kučka.

Dva tjedna bolnice. Dva tjedna ležanja. Dva tjedna u izolaciji. Dva tjedna, što znači da propuštam sve ispite. I da mi ostaju svi ispiti za jesen. Sretni mi praznici i dugo toplo ljeto.

S druge strane, već tri godine kukam kako želim po sedmi put pročitati sve ‘Harry Potter’ knjige i nemam vremena za to. Evo, imam jebenih 14 dana odjednom sasvim slobodno.