[LiDraNo ’17] Literarni radovi kao podsjetnik zašto volimo književnost
Prošli tjedan je gotovo cijela redakcija provela u Primoštenu. Tri dana mora i sunca, uz praćenje državne smotre LiDraNo. Zvuči okej. Drugi dan, nakon prvog dijela programa, sreću u ljudima iz redakcije ste mogli vidjeti iz Zagreba. Došla sam u sobu prije ručka, legla na krevet, raširila ruke, nasmiješila se i glasno rekla ‘Kako je ovo predivno’. Razlog: dopodne provedeno prateći dio natjecanja o literarnim radovima.
Foto: Inga Đuđik|srednja.hr
S obzirom na to da sam se prije dvije godine sama natjecala u kategoriji literarnih radova, znala sam otprilike kako izgleda dio LiDraNa koji se time bavi. A s obzirom na to da sam studentica komparativne književnosti, sasvim je bilo prirodno da ja popratim taj dio i o njemu nešto napišem.
Ali da mi je netko rekao da će se moj pogled na LiDraNo promijeniti naglavačke kada dođem samo dvije godine starija i samo malo potkovanija znanjem o književnosti, nasmijala bih mu se u lice baš kao taj dan na krevetu.
U društvu s odabranima
Opće je poznato da se na državno natjecanje zovu najbolji od najboljih, a literarnih je radova ove godine na državnoj smotri bilo samo petnaest. Tih petnaest je odabralo povjerenstvo koje čine zvučna imena hrvatske književnosti, poput Mirele Barbaroša-Šikić, Enesa Kiševića, Zorice Klinžić, Olje Savičević Ivančević, te Zorana Ferića, Branka Čegeca i Miroslava Mićanovića, koji su i prisustvovali samoj smotri.
U očima srednjoškolaca, samo sjediti ispred trojca kakvi su Ferić, Čegec i Mićanović i znati da su svi oni pročitali tvoj rad je velika čast. A svima je jasno i to da su ti srednjoškolci tu iz ljubavi i potrebe za pisanjem. Jer njima se sudjelovanje na državnoj smotri neće nikako honorirati, osim isprintane pohvalnice učenicima i mentorima koju će im mama spremiti u neki fascikl, skupa s domovnicom i rodnim listom.
I baš zato je bilo lijepo čuti riječi ohrabrenja na samom početku dana. Ferić i Čegec su održali male motivacijske govore koji kažu da, da, od pisanja se može živjeti, možda skromno, ali može, i da, pisanje je to koje nam daje tako potrebnu slobodu. I baš te riječi je bilo potrebno čuti prvo jutro LiDraNa, u malenoj dvorani, s petnaestak srednjoškolaca sa žicom za pisanje.
Pa oni razmišljaju
Pitanje ‘O čemu razmišljaju srednjoškolci?’, ili na koji način ili razmišljaju li uopće, pitanje je kojim se zamaraju mnogi odrasli kada trebaju donijeti odluke koje utječu direktno na njih. I redovno svi promaše jer zaključe da su oni nesposobni razmišljati i o čemu što nije prva simpatija i subotnji izlazak.
Ispred mene stoji Zbornik literarnih i novinarskih radova učenika osnovnih i srednjih škola koji dokazuje upravo suprotno. Ne samo da promišljaju o temama kojima se prosječni Hrvat uopće ne zamara, već o njima razmišljaju kritički, a kada o njima pišu, vrlo su kreativni i inovativni.
Tako, na primjer, kratka priča Petre Grašić iz Čakovca, koja je zapravo poezija u prozi, ‘mama seka’ nema u sebi velikog slova. A priča naslovljena ‘Osam i pedeset’ Lane Radoš iz Pule je školski primjer struje svijesti. Koriste tehnike pripovijedanja koje nisu toliko ustaljene, što znači da čitaju i to ono što se ne nalazi u katalogu lektire, i da ono što čitaju shvaćaju.
Teme poezije i proze se kreću od (be)smisla života, potrage za vlastitim mjestom u svijetu, preko bolnih gubitaka, svakodnevnih borbi poput neimaštine i rodne neravnopravnosti, do onih zavičajnih. Iako je ponekad malo potresno, na primjer pročitati priču maturanta Điđija Delalića o Jakovu Horvatu koji pušta da ga Šef nemilosrdno gazi jer nema drugog načina za prehraniti svoju malu obitelj, u drugu je ruku utješno vidjeti kako srednjoškolci sami pobijaju predrasude koje odrasli stvaraju o njima.
Samo ih treba pogurnuti
Razgovarajući s njima o njihovim vlastitim radovima, ili kasnije popodne na radionici koju je za sudionike organizirao Zoran Ferić, shvatila sam da su to hrabri mladi ljudi koji sanjaju veliko, ali su za te snove spremni i raditi.
Već je dovoljno rijedak slučaj čuti od nekoga da želi postati pisac, a na LiDraNu su se našli učenici koji debelo rade na svojim knjigama, koji kontaktiraju lokalne pisce za pomoć i to se ne ustručavaju reći. Čak i u trenutcima kada izgledaju kao da su nijemi, kao da nemaju što za reći, potrebno je samo postaviti pravo pitanje kako bi ih se potaknulo na razgovor.
Ovogodišnjim LiDraNom je pokazano da su naši tinejdžeri pametne glave koje samostalno misle. Šteta što nije bilo više odraslih da se u to uvjere.
SS_Literarni Radovi Pozvani Na LiDraNo 2017 by srednja.hr on Scribd
Ostale fotografije i članke posvećene LiDraNu, možete pogledati na potonjim linkovima:
[Fotogalerija] Svi izvođači prve večeri ovogodišnjeg Lidrana
[LiDraNo ’17] Učenici novinari predstavili svoje školske listove – krase ih kreativnost i kritičko mišljenje
[LiDrano ’17] Mlade novinarske nade: Smeta ih nepravda i senzacionalizam u medijima
Tekstove o predstavama možete vidjeti na poveznicama ispod
[LiDrano ’17] Požežanka Ružica Maurus oduševila Hasanaginicom
[LiDraNo’17] Predstava Nadbiskupske klasične gimnazije ‘Don Frane Bulić’ dobila najviše ovacija
[LiDraNo ’17] Maturantica Lara Nekić oduševila s Krležinim Vučjakom
[LiDraNo ’17] Lovro Rimac u najvećoj laži ovogodišnjeg Lidrana
[LiDraNo ‘17] Kako, a kako Akakije, kako?
