[Dnevnik brucoša 2] Ne idem ja tamo di ti ideš

A- A+

23. prosinca 2016.

Faks

Bezimeni

A- A+

Novi nastavak onog malog nepismenog monstruma. Ovo već predugo traje. Nitko nije računao da će objavljivati toliko dugo. Malo nam je žao što smo ga uzeli.

Lajkajte mu stranicu na fejsu, šta sad.

foto: YouTube/screenshot

Izdvojeni članak

[Dnevnik brucoša 2] Očajno barenje

– E ovo neće bit dobro, rekao sam Ćelavom kad smo izašli iz tramvaja.

Prvo što sam osjetio bila je hladnoća. Al ne neka normalna hladnoća kad kad svoje blijedo i kiselo golo tijelo na silu izvučeš iz tuša. Bila je to drugačija, agresivna hladnoća koja ti iglicama bode svaku poru.

Onda sam vidio svjetlo. Pun kurac svijetla. Više svijetla nego što bi trebalo bit. A moje su ga široke zjenice svog upijale. Kao da je svjetlo bila tekućina koje je netko silom sipao po tim mojim očima.
Treće sam osjetio gužvu. Najednom sam bio okružen ljudima. Bili su sa svake strane. Kao krdo bizona u parkama iz HM-a. Osjetio sam svaki tihi prdež ispod tri sloja odjeće.

– Gdje smo? Pitao sam Ćelavog koji je izgledao malo sabranije.

– Na trgu. Smiri se.
To me obeshrabrilo.

Do Medike smo imali još barem četiri stanice hoda. Ne znam zašto smo uopće bili na trgu. Bio sam prenapušen da bi se toga sjetio u tom trenutku. Mogao sam samo zažmiriti i uhvatiti se Ćelavom za kaput. Pa sam to i napravio.

Izdvojeni članak

[Dnevnik brucoša 2] Imam salmonelu

Zašto smo ovdje

U dvorištu Medike je bilo dosta ljudi. Onako, ne sad pun kurac. Al’ recimo sto. Što je i dalje pun kurac. Ja sam cijeli titra i usta su mi bila suha. Okus u njima mi je bio po trulom povrću, ako to ima smisla. Prvo me malo mučilo to, a onda me mučilo zašto smo uopće tamo.

– E, pitao sam Ćelaog kao dijete zbunjeno supermarketom.

– A, odgovorio je kao mama.

– E zaš smo ono došli?

– Kaj?
– Pa tu. Zašto smo tu.

Pogledao me na sekundu kao da razmišlja o tome dal ga pitam zašto smo tu kao mi ljudi na zemlji i zašto postoji svijet i život ili ga pitam šta radimo tu u Mediki u tom danom trenutku. Nisam ga krivio. Realno, mogao sam ga pitati obje stvari.

– Pa ti si hio ić tu, rekao je nakon par sekundi.

– Aha, rekao sam, ali nisam mogao pokopčati ništa.

Došlo mi je tek kasnije. Bio je utorak i naduvali smo se kod mene brutalno. Onda sam ja skužio da je tek devet sati navečer i bio dosta zbunjen. U zadnje vrijeme dani izgledaju kao da je cijelo vrijeme jutro, a onda odjednom teška noć.

Dosta me to zbunjivalo. Uglavnom, bilo je devet, a ja sam mislio da je bar tri ujutro. To nam je otvorilo masu opcija, pa sam ja oduševljen njihovim postojanjem odlučio da idemo u Mediku na taj neki koncert.
Svirao je neki Zg bend za koji me bolio kurac i neki američki bend za koji me isto bolio kurac. Količina ljudi koja se skupila u medici značila je da je ili taj US bend ok, ili da ovaj ZG bend ima pun kurac frendova.

Svi ljudi su bili između 25 i 30, što su inače najgori ljudi na svijetu.
Svi još imaju lica koja su imali kada su stvarno bili mladi, ali na svima im se vide prve pukotine. Prve neporavljive bore od pušenja koje će do kraja života biti samo još gore. Prve trbušćiće kojih se nikada neće riješiti. Sise koje su napravile prvi centimetar u nezaustavljvom putu ka pupku.
I svi su se u groznivci držali tog oblika svoje mladosti koja im je k’o voda curila iz šaka. Nikome se zapravo nije dalo biti tamo.

To su ljudi koji već ili moraju neki kurac raditi za svoje pare pa su umorni ili ljudi koje već iskreno smeta što ne rade ništa. Svejedno su bili tamo u utorak. Kao protest protiv svega toga. Kao da hoće reći jebite se svi, još mogu popit četri pive i dva i pol pelinkovca u utorak navečer.
A jasno je da ne mogu.

Izdvojeni članak

[Dnevnik brucoša 2] Topla čokolada

Križevci

Bilo mi je malo bolje kada sam popio pivu. Krv mi se vratila u obraze i mogao sam koliko toliko uhvatiti misli. Unutra je bilo dosta toplo pa je i to pomoglo. Grijali su na drva ili tako neki kurac.

– Gle ono, rekao je Ćelavi.

– Šta?

Kimnuo je glavom na desno. Neka cura koja je izgledala kao da je došla vlakom iz Križevaca u pivu si je kapala nešto iz nekakve kapaljke. Slegnuo sam ramenima. Bez riječi smo došli do nje.

– Šta to radiš? Pitao je Ćelavi.

– Niš, rekla je butra križevačkim naglaskom.

– Ne, ozbiljno. Šta ti je to, pitao sam ja i kimnuo na te kapi koje si je kapala.

– Oćete vidjet? Pitala je.
Kimnuli smo.
Nakapala nam je po dvije kapljice svakom u pivu. Radila je to oprezno. Kao neki znanstvenik ili tako nešto.

– Promiješajte to i popijte. Al pazite. Ako vam pozlije samo zovite hitno.

– Aha, rekli smo u glas i popili na eks.

Prvo mi nije bilo ništa. Mislim, realno nisam ni znao šta smo uzeli. Nisam znao ni šta mi treba bit. Nisam čak znao ni dal’ mi stvarno nešto treba bit. Onda mi je bilo sve. Osjetio sam nekaka strujnu udar u potiljku. Od te sekunde pa u narednih deset osjetio sam kako trnem po cijelom tijelu. Kao da sam se napio u trideset sekundi.

Bilo je dosta sjebano. Sve je bilo čisto i mislim da sam mogao normalno razmišljati, ali kao da sam svejedno bio pijan ko mazga.
U gaćama mi se događalo nešto čudno. Krv se počela sama spuštati dolje. Osjetio sam kako bubrim i kako naprežem prljavi traper. Pogledao sam Ćelavog.

I njemu je bilo isto.

Izdvojeni članak

[Dnevnik brucoša 2] Mama volim te

Butre

Sve što sam odjednom mogao namirisati bile su butre. Osjetio sam sve. Blage dezodoranse pomiješane s malo dražesnog ženskog znoja. Kreme za ruke. Lakovi za kosu. Bluze oprane s previše omekšivača pomiješane s dimom slim cigareta. Kremaste pudere i sjajila za usne s mirisom žvakaće gume.

Htio sam jednu. Bilo koju. Na tom šugavom koncertu ih je bilo bezbroj. Morao sam si naći jednu. Ćelavi se zvjerski okretao oko sebe i bilo je jasno da je i njemu isto. Da i on hoće jednu.
Problem je jedino bio što nismo baš mogli pričati. Probao sam nešto reći, ali je ispalo krivo. Jezik mi je valjda nabubrio. Imao sam osjećaj kao da mi u ustima spužva za pranje suđa nad kojom nemam baš kontrolu. Morali smo se razumjeti očima.
Okrenuo sam se oko svoje osi. Lijevo do mene je stajala neka butra u crnoj bundici i dolčeviti i cipelama na špic.

– Čeftom domaziš tu? Pitao sam.
Nije mi odgovorila. Pogledala me samo kao da mi oće reći ‘Ne idem ja tamo di ti ideš pederu’.

Ovo je bilo krivo. Ćelavi je negdje na drugom kraju prostorije dobiajo pljusku. Krenuo sam ga spasiti. Trebalo je napustiti misiju. Nismo imali nikakve šanse. Nismo mogli govoriti i vjerojatno smo izgledali nakazno.

Put mi je priprečila neka butra u sivom kaputiću sa šiškama i repom. Nisam se mogao suzdržati. Uhvatio sam je za ruku malo prečvrsto.

– OĆEMO MALO NA ZRAK? Slovkao sam. Da se razumijem.
Istrgnula se i upašeno pobjegla prema frendicama. Pošteno. Bilo je malo rapey.

Ćelavi je negdje u daljini trljao o neku poludebelu butru s prestravljenim izrazom lica. Gurao sam se prema njemu kroz gužvu. Bend je u pozadini svirao neku douchy glazbu.

Jedva sam se dokopao Ćelavog. Bio je na koljenima i pokušapvao uhvatiti rub kaputa neke cure, ali je uspijevao uvhvatiti samo zrak. Bacio sam se na njega i pali smo na pod.

– Tako si topao, rekao mi je.

– Zajebi to. Nije ovo dobro. Idemo odavde

.
– Ali… pokušao je bezuspješno protestirati.
Nisam mu dozvolio. Zgrabio sam ga za jaknu i izvukao van. Naslanjao se na moje rame kao ranjenik. Polako smo se vukli ka izlazu.

– Tenks, šapnuo mi je.

Mislio sam da sam se izvukli. Trebalo nam je samo još par koraka kroz mokri šljunak i lokve i vani smo.
Osjetio sam kako Ćelavi žestoko trza nadesno. Okrenuo sam se. Skupina nekih hipsterica je stajala u kutu. Mislim da je jedna od njih plakala. Neka drama je bila. Znao sam što slijedi.

– NEEEEE, viknuo sam. Bilo je prekasno.
Ćelavi se istrgnuo. Na rubovima usana mu se skupljala pjena. Lice u je bilo ukočeno i koncentrirano. Izgledao je kao monstrum.
Zakoračio je i sapleo se pod moje noge. Pao je točno pred njih.

– CURE, IMATE KAKI BROJ? Derao se s poda.