[Dnevnik brucoša 3] Vlaga

A- A+

11. svibnja 2017.

Faks

Bezimeni

A- A+

Novi nastavak dnevnika brucoša u koji je relativno dug, ali se malo toga dogodi. Svejedno pročitajte, šta sad.

Lajk na pejš Dnevnik Brucoša je dobrodošao za ego autora.

YouTube/screenshot

Izdvojeni članak

[Dnevnik brucoša 3] Komplimenti

– De di je to? Pitao sam Ćelavog.

Bio je mrak a mi smo malo predugo hodali uz nekakvu dugačku kamenu ogradu. Išli smo na koncert od bratića od Ćelavog u neki skvot u Klaonici i nikako nismo uspijevali naći ulaz. Koliko sam skužio, ekipa koja živi u tom skvotu je tam ilegalno i to zapravo ni nema neki ulaz. Valjda sam u jednom trenutku preskočiš tu kamenu ogradu i onda tapkaš po blatnom dvorištu dok ne vidiš svjetlo ili te netko na tripu ne upuca lukom i strijelom

– Nemam pojma, odgovorio je.

– Pa zašto onda hodamo još?

– Jel imaš ti bolju ideju? Pitao je.

Nisam imao bolju ideju.

Izdvojeni članak

[Dnevnik brucoša 2] Hejt

U jednom trenutku smo došli do kraja ograde. Mogli smo se ili vratiti uz tu ogradu, ili ući u dvorište nekakve veterinarske ordinacije koja je bila tamo gdje je ograda završvala. Postojala je izvjesna, ali dosta mala šansa da se do klaonice može doći kroz dvorište te veterinarske ordinacije. Puno je vjerojatnije bilo da smo jednstavno fulali ulaz uz ogradu i da bi se trebali vraćati. I Ćelavi i ja smo, bez dogovaranja, ušli u dvorište veterinara. Ne znam zašto, ali vjerojatno je povratak uz tu šugavu ogradu bio psihološki teža opcija.
Čim smo ušli u dvorište upalili su se nekakvi reflektori. Odmah se vidjelo da tu nema nikakvog izlaza. Na zadnjoj granici dvorišta bio je zidić otprilike u visini naših glava. Negdje u daljini čula se tonska probana i dernjava pankerica koje su pišale po betonu i u isto vrijeme natezale bijelo stolno vino i fantu.

– Šta sad? Pitao sam.
Ćelavi nije odgovorio. Samo je ostao stajati pored mene i gledao ravno u taj zid.

– De ne idemo na taj glupi koncert, rekao sam, tek toliko da nešto kažem.

– A odi doma onda, rekao je dosta ravnodušno.

Prišao je tom zidiću i otkopčao hlače da se popiša. Svjetlo je bilo upaljeno, ali valjda nije bilo nikoga. Okrenuo sam se malo na stranu da ga ne gledam dok piša, a onda sam vidio da je na jednom od uglova te veterinarske radnje sigurnosna kamera koja je bila uperena ravno u njega. Nisam mu ništa rekao.

– Aj daj mi ruku, rekao sam kad je završio.

– Zaš?, rekao je i ispružio ruku

– Ne to debilu, spoji dlanove da se popnem preko zida.

Spustio je ruke i napravio košaricu od dlanova da se popnem. Dok sam prilazio namjerno sam stao lokvicu njegove pišaline. Dlanovima sam se uhvatio za vrh zida i stavio zapišanu patiku u njegove ruke. Držao me možda pola sekunde, dovoljno da prebacim težinu na nogu u njegovim rukama, a onda je skužio šta sam napravio.

– De fuj!, zaderao se i ispustio me.

Spizdio sam se točno u lokvicu mokraće koja je i dalje tekla po betonu.

Izdvojeni članak

[Dnevnik brucoša 2] Film za odrasle

Kad smo došli do te klaonice više nismo pričali. Ni meni ni njemu se nije dalo. Izvana je izgledalo kao nekakva nastamba iz Mad Maxa u kojoj žive neka banda tinejdžera. Neke grupice ljudi su cugale okolo, ali iznutra se čulo da je tulum već počeo. Uopće nije bilo dobrih butri i imao sam podvojene osjećaje. Znao sam da je dobro za pank bodove da kao idem na taj koncert umjesto na neko mainstream mjesto i da će možda bolje zvučati priča da sam bio tu, ako me itko pita, ali butre su velikom većinom bile ružne i nigdje nije bilo prosječnjača koje bi se mogle napiti i sa mnom napraviti nešto što kasnije neće htjeti prepričavati frendicama.

Ćelavi je bez riječi krenuo prema drvenim vratima, a ja sam ga pratio. Neki lik u naočalama koji je vjerojatno studirao dizajn, a u slobodno se vrijeme pravio da je i dalje panker prodavao je karte na ulazu. Bile su trideset kuna. Ćelavi je pokušavao malo spustiti cijenu, a ja sam samo stajao sa strane i čekao da dam svojih smrdljivh trideset kuna jer mi se neugodno cjenkati.

Unutra je bilo začuđujuće puno ljudi. Samo, ne znam gdje bi te ljude vidio osim tamo. Nisu to neki teško isklišeizirani frikovi koji su kao sam upadali u oči s nekakvim tetovažama na licu i patikama koje su sami napravili od starih kauča. Ekipa koja je bila unutra je bila dosta starija od nas i izgledala je kao skupina ljudi koja se kao trudi da izgleda normalno, samo im nekako ne uspijeva.

Kao, da su svi u nekoj razvojnoj međufazi u kojoj su prestari za jedan komad odjeće koji nose,a premladi za drugi. Tipa, butra od 28 godina koja nosi babsku baršunastu haljinicu s bijelom kragnicom, ali ima prsten u nosu. Ili tip koji nosi sasvim pristojan kaput, ali je na njega stavio bedževe. Ili finu bijelu košulju i kožnjak. Svi pravi pankeri su već ležali u lokvama kišnice i mokraće oko tog skvota.
Ekipa koja je bila unutra je bila ekipa koja je imala dovoljno novca da plati upad i cuga unutra, samo što su iz nekog razloga odabirali da to rade u zapišanom skvotu, a ne u nekom finom mjestu u gradu. Potrošit će isto novca i žvakati iste bonkase. Ovi pankeri koji su vani povraćali na hladnoći su im bili ukras. Isto kao što su na nekom finom mjestu u gradu neki akvariji ili tako neki kurac. Pretpostavljao sam da ih je pun kurac došlo biciklom i da kad su trijezni pričaju o procesorima, nepoznatim markama patika i bistroima.

U svakom slučaju, Ćelavi i ja nismo baš bili u dobrim odnosima pa smo samo bez riječi otišli do stejđa. Bratić od Ćelavog i likovi iz njegovog beda su tamo šarafili neke kurce po nekim drugim kurcima. Nosili su vunene kape na glavi iako je bilo proljeće i uopće nije bilo hladno. Bratić od Ćelavog nas je pozdravio i pozvao u bekstjeđ da se popravimo. Poveo nas je, a mi smo krenuli za njim.

Izdvojeni članak

[Dnevnik brucoša 2] Film za odrasle

Bekstejđ je bio ironično točno iza stejđa. Ulazilo se kroz nekakvu rupu u zidu prekrivenu crnom zavjesom. Prostorija je bila dosta velika i u njoj je bilo pun kurac ljudi koji su međusobno pričali i pili češka piva iz boce. Mislim da je bilo više ljudi tamo nego ispred. Bratić od Ćelavog nas je doveo do nekakvog prastarog baršunastog kauča koji je izgledao kao da je vlažan zadnjih sedam godina.

– Evo dečki, rekao je i dodao mi nekakvu plastičnu tacnu sa hrpicom spida veličine loptice za pingač.
Uopće mu nismo rekli da želimo vuć nit nas je on pitao dal’ bi vukli. Vjerojatno je samo pretpostavio da je to pristojan čin dobrodošlice. Zdravstvenom iskaznicom je nacrtao par linija, a oko nas se skupilo još tih nekih sumnjivih ljudi.

Prvo je povukao Bratić, pa Ćelavi, pa sam onda ja povukao liniju koja mi se pomješana s balama spustila niz grlo, pa su izvukli i svi ostali. A onda su svi počeli brzo pričati i jedan po jedan otišli negdje dalje brzo pričati s nekim drugim ljudima. Ja i Ćelavi smo ostali sjediti na tom kauču k’o kreteni. Imao sam veliki poriv da ustanem i odem pričati s nekim ili raditi nešto, ali nisam imao ni najmanju ideju što bi to bilo pa sam samo ostao sjediti tamo.

Nisam nikog znao i nisam znao što bi sa sobom. Mislim da je i Ćelavom bilo isto jer je sjedio na tom kauču pored mene s istim glupim izrazom lica. Šutili smo i i cupkali nogama. Kada bi nas netko pogledao, trudili bi se naprviti face kao da je sve kul i kao da ništa uopće nije nimalo čudno.

Izdvojeni članak

[Dnevnik brucoša] Cuclaj tu naranču

To je trajalo neko vrijeme. Prostor se polako razrjeđivao. Ljudi su negdje odlazili. Mislio sam pitati Ćelavog dal da odemo možda naprijed, ali sam još bio malo ljut na njega što me ispustio u pišalinu pa nisam. Postalo mi je malo dosadno pa sam počeo igrati 2048 na mobitelu. Bilo je dosta zabavno na spidu. Već neko vrijeme nisam vidio bratića od Ćelavog. Dosta sam se uživio u igru. Išlo mi je bolje nego inače.

A onda sam u jednom trenutku čuo distorziju gitare. Podigao sam pogled. Ćelavi je i dalje sjedio pored mene i radio papiranti brodić od neke brošure na kojoj je pisalo kako je to što je likovima dopušteno skidati majice u javnosti, a ženama ne seksizam. Osim nas, u bekstejđu nije bilo nikoga. Na stoliću ispred je i dalje bila hrpica spida. A onda sam čuo udaranje bubnjeva i početak neke pjesme.

– Počelo je, rekao sam Ćelavom.

– A? Rekao je podižući pogled s brodića.

– Oćemo van?

– Aj, rekao je.

Ustali smo na drhtave noge i krenuli prema zavjesi na rupi u zidu. Zvuk iza platna je bio brutalno glasan. Razmaknuo sam zavjesu. Potiljak bubnjara bio mi je udaljen deset centimetara. S obje strane od njega su bila naslagana nekakava klimava pojačala. Nije bilo načina na izađemo.

– Fak, rekao sam.

– Šta? Pitao je Ćelavi koji je navirivao iza mene.

– Zatočeni smo, rekao sam.

– A jebote. Kolko to traje? Pitao je.

– Ne znam. Na eventu piše sat i pol. Tri su benda, rekao sam.

– A jebiga, rekao je.
Vratili smo se do kauča i sjeli.

– U pičku materinu, rekao je Ćelavi, dosta ljutito.

– Šta? Pitao sam.

– Piša mi se opet.